Buda u Afganistanu nije srušen, od srama se srušio
Mohsen Makhmalbaf
prijevod s perzijskog
Ebtehaj Navaey
Azra Abadžić Navaey
listopad 2001. Zagreb
Ukoliko se odlučite u cijelosti pročitati ovaj članak, trebat će vam za to oko sat vremena. Za tih sat vremena, najmanje 12 osoba u Afganistanu umrijet će od posljedica rata i gladi, a još 60 njih zaputit će se kao prognanici u druge zemlje .Ovaj članak nastoji objasniti razloge ovog umiranja i progonstva.
Ako se ova gorka tema ne dotiče vašeg slatkog života, odustanite od čitanja.
Napomena:
Ovaj članak je napisan prije terorističkih napada na SAD i bombardiranja Afganistana, a za vrijeme prijevoda s perzijskog na hrvatski jezik, Sjeverni Savez porazio je talibane.
SADRŽAJ
Položaj Afganistana u svijesti svijeta ………………………
Položaj Afganistana u svijesti Iranaca …………………………..
Stav međunarodne zajednice prema Afganistanu ………………..
Brojke govore o katastrofi u Afganistanu …… ………………………..
Afganistan - zemlja bez lika ……………………………………..
Povijesni prikaz ove bezlične zemlje …………………………………
Zašto je 30% Afganistanaca emigriralo? ……………………………
Afganistanska kultura je cijepljena protiv modernizma ……………
Zemljopisni položaj Afganistana i njegove ekonomske posljedice
Svjetsko tržište drogom i njegov odnos prema proizvodnji
droga u Afganistanu ………………………………………………..
Problem emigracije i njezine posljedice ………………………..
Tko su Talibani? ………………………………………………….
Tko je mula Omar? ……………………………………………….
Uloga međunarodnih organizacija u Afganistanu …………………
Afganistanska žena, najograničenija žena na svijetu ……………….
Agresivnost Afganistanaca ……………………………………………….
Što je ishod rata u Afganistanu? ………………………………………
Rješenje krize zapošljavanja ………………………………………….
Indeks …………………………………………………………….
Položaj Afganistana u svijesti svijeta
Godine 2000. bio sam sudionikom filmskog festivala u Pusanu, u Južnoj Koreji i na pitanje koja je tema mojeg slijedećeg filma, odgovorio sam: “Afganistan”. I smjesta je uslijedilo pitanje : “A što je Afganistan?”
Zašto je to tako? Zašto jedna zemlja može biti nepoznata do te mjere da ljudi jedne azijske zemlje poput Južne Koreje nisu nikada čuli ime te druge azijske države, Afganistana? Razlog tome je jasan. Afganistan u današnjem svijetu nema pozitivnu ulogu. Niti kao ekonomska sila koja bi se isticala kvalitetom svojih proizvoda, niti kao zemlja čije bi znanje koristilo svijetu i koja bi se ponosila svojom umjetnošću.
U SAD-u, Europi i na Srednjem istoku situacija je drugačija i Afganistan se prepoznaje kao jedna posebna zemlja. Ali ni ta posebnost nije pozitivna. Oni kojima je ime Afganistana i poznato, povezuju ga sa slijedećim pojmovima: krijumčarenje drogom, islamski fundamentalizam Talibana, rat s Rusijom, dugogodišnji građanski rat.
U ovoj zamišljenoj slici nema tragova ni mira ni stabilnosti, ni razvoja ni blagostanja. Stoga niti jednom turistu ne pada na pamet putovanje u tu zemlju, kao niti trgovcu sklapanje poslova.
I zašto onda ova zemlja ne bi bila zaboravljena! Do te mjere da u rječnicima iza naziva Afganistan može pisati: “Afganistan je zemlja koja proizvodi drogu, nastanjena je grubim i ratobornim fundamentalistima koji pokrivaju svoje žene velom bez otvora (burka, o.p.)” Tome još dodajte: "Rušenje najvećeg Budinog kipa na svijetu, u Bamijanu”, događaj koji je izazvao sveopće negodovanje cijelog svijeta i potakao sve poklonike kulture i umjetnosti na obranu srušenog kipa Bude. Ali kako to da nitko osim Visokog dužnosnika Ujedinjenih Naroda za humanitarne poslove, nije izrazio bojazan i žaljenje zbog moguće smrti od oko milijun ljudi u Afganistanu uslijed bijede izazvane sušom? Zašto nitko ne govori o razlozima ove smrtnosti? Zašto se podiže velika galama zbog rušenja Budinog kipa, bez da se čuje i najmanji glas prosvjeda zbog umiranja izgladnjelog afganistanskog naroda? Da li u suvremenom svijetu kipovi vrijede više od ljudi?
Autor ovih redaka, kao netko tko je putovao Afganistanom i ima realnije i življe viđenje ove zemljie, također i kao redatelj koji je u periodu od 13 godina režirao dva dugometražna filma o Afganistanu (“Biciklist”, 1986. i “Put u Kandahar”, 2000.), te za scenarije spomenutih filmova pročitao oko deset tisuća stranica različitih knjiga i dokumenata, ima uvelike drugačiju sliku o ovoj zemlji od drugih. Sliku koja je složenija, raznolikija, tužnija i često bezazlenija. Sliku koja traži pažnju, a ne zaborav ili klevetu. Ali gdje je Sa’di, autor stiha bani âdam a’zâ-je jekdigarand (Svi su ljudi dijelovi jednog tijela), pa da uvidi uzaludnost svoga stiha, obješenog na ulazu zgrade Ujedinjenih Naroda?
Položaj Afganistana u svijesti Iranaca
Slika iranskoga naroda o Afganistanu identična je slici koju Europa, SAD i Srednji Istok imaju o toj zemlji, samo sa manje udaljenosti. Iranski radnici, stanovnici juga Teherana, te ljudi u industrijskim pokrajinama Irana ne vole Afganistance. Smatraju ih konkurencijom u poslu, i vršeći pritisak na iransko Ministarstvo rada izražavaju želju da se afganistanski prognanici vrate na teritorij Afganistana. Iranski srednji sloj općenito Afganistance drži povjerljivim ljudima, koji se mogu zaposliti barem kao konobari ili čistači u njihovim uredima. Građevinski poduzetnici Afganistance smatraju dobrim zidarima, koji rade bolje nego njihove iranske kolege, a koji najčešće i manje traže. Državni organi zaduženi za borbu protiv krijumčarenja droge, Afganistance drže glavnim krivcima za trgovinu opijumom, i nemaju drugog prijedloga osim potiskivanja švercera i istjerivanja svih Afganistanaca kao konačno i trajno rješenje ovog problema. Iranski liječnici Afganistance smatraju uzročnicima nekih bolesti kojih ranije nije bilo u Iranu, kao što je npr. “afganistanska gripa”. Ali, kako se oni ne mogu pomiriti sa zabranom useljivanja, vide rješenje u cijepljenju unutar teritorija Afganistana, te su uspjeli čak i financirati cjepljenje protiv dječje paralize u Afganistanu.
Stav međunarodne zajednice prema Afganistanu
Uvijek je dobro vidjeti koja je prva vijest u tisku vezana za neku zemlju. Slika koja se putem medija odašilje svijetu o bilo kojoj zemlji, mješavina je stvarnosti i zamišljeno-umjetne slike koju bi javnost o toj zemlji trebala imati. Da bi neke zemlje svijeta ostvarile svoje interese na nekom području, potrebno je prethodno izgraditi dobru informativnu podlogu. Ono do čega sam ja došao, jest to da nažalost u današnjem Afganistanu nema drugih interesa osim opijuma. Prema tome, Afganistan zauzima malo mjesta u svakodnevnim vijestima iz svijeta, i nema znakova rješenja ovog problema u bliskoj budućnosti. Da je Afganistan poput Kuvajta imao naftu i višak novčanih prihoda od prodaje iste, za tri dana su ga američke trupe mogle osloboditi iračkoga jarma i naplatiti troškove svoje vojske od naftnih prihoda. Sve do jučer, dok je postojao Sovjetski Savez, Afganistanac je u zapadnim medijima privlačio pažnju kao borac protiv Istočnog bloka i kao svjedok tiranije komunista. Međutim, nakon povlačenja Sovjetskog Saveza iz Afganistana i njegovog raspada, zašto SAD, koje se smatraju braniteljima ljudskih prava, nisu poduzele ozbiljne mjere za iskorjenjivanje siromaštva i gladi koja kosi živote toliko ljudi, niti mjere pružanja pomoći oko deset milijuna afganistanskih žena kojima je oduzeto pravo na školovanje i rad?
Jer Afganistan nema ništa pružiti današnjem svijetu. Afganistan nije lijepa djevojka koja slama tisuće srca. Nažalost, Afganistan je danas nalik starici i tko god ima namjeru približiti joj se, vidjet će je kako izdiše i platit će troškove njezine smrti, a znamo da naše vrijeme nije vrijeme Sadija, koji kaže: “Svi su ljudi dijelovi jednog tijela” (bani âdam a’zâ-je jekdigarand).
Brojke govore o katastrofi u Afganistanu
U protekla dva desetljeća u Afganistanu nije provedeno niti jedno ozbiljno, znanstveno statističko istraživanje. Prema tome, svi statistički podaci su približni i relativni. Prema tim statistikama Afganistan ima 20 milijuna stanovnika (1992. g.). Tijekom proteklih 20 godina, od okupacije bivšeg Sovjetskog Saveza pa sve do danas, poginulo je ili umrlo oko 2,5 milijuna ljudi. Razlozi tog stradanja objašnjavaju se vojnim akcijama, glađu i nedostatkom medicinskih sredstava. Drugim riječima, svake je godine umrlo 125 tisuća ljudi, ili oko 340 ljudi dnevno, ili najmanje 12 osoba svakih sat vremena. Znači da je u proteklih 20 godina u Afganistanu svakih pet minuta umrla ili poginula po jedna osoba. U svijetu gdje su sateliti iz minute u minutu izvještavali o stanju nekolicine nesretnih mornara zatočenih u ruskoj podmornici, u svijetu gdje smo stalno pratili vijesti o rušenju Budinog kipa, nitko nije ni progovorio o tragičnoj sudbini afganistanskog naroda koji odumire svakih 5 minuta već 20 godina.
Kada je riječ o afganistanskim prognanicima, brojke koje se tiču ove katastrofe poprimile su još veće razmjere. Prema preciznim statistikama, broj izbjeglica izvan Afganistana, osobito u Iranu i Pakistanu, dosegao je 6 milijuna i 300 tisuća ljudi. Ako i taj broj podijelimo na godine, dane, sate i minute, dobivamo podatak da je kroz proteklih 20 godina, svake minute po jedan Afganistanac napustio svoju zemlju. Naravno, ovi podaci ne obuhvaćaju one koji svakodnevno, zbog napada i unutarnjih ratova, obilaze svoju zemlju sa sjevera na jug i obratno.
Ne sjećam se da je u dva-tri protekla desetljeća 10% populacije jednog naroda poginulo i njih 30% pobjeglo iz zemlje, a da svijet na to nije reagirao. Ukupan broj poginulih i izbjeglih Afganistanaca jednak je broju palestinskoga naroda, ali suosjećajnost prema tom narodu, čak i od strane nas Iranaca, nije ni 10% onoga što osjećamo prema Palestincima ili Bošnjacima. I sve to usprkos zajedničkoj granici i jeziku koje dijelimo s Afganistanom.
Kada sam prelazio granicu da bih ušao u Afganistan, na carinskom prijelazu u Dogharunu vidio sam natpis koji je putnike upozoravao da ne diraju sumnjive predmete čudnih oblika. Ispod natpisa je stajala i ova rečenica: ”Svaka 24 sata 7 osoba u Afganistanu strada na minama. Pazite da danas-sutra i vi ne budete jedna od njih!”. Kada sam ušao u Afganistan, u jednom od kampova Crvenog križa doznao sam za još jedan ozbiljniji podatak. Grupa kanadskih pirotehničara za razminiravanje došla je u Afganistan, međutim, obeshrabrena razmjerima katastrofe, odustala i vratila se. Prema tim istim podacima i narednih 50 godina svaki će dan grupe Afganistanaca morati stradati na minama, da bi možda nakon toga ta zemlja bila sigurna za zemljoradnju i život. U stvari, svaka grupacija i protivnička stranka minirale su područje bez ikakvog plana za kasnije razminiravanje. Raspored ovih mina ne odgovara niti jednoj vojnoj strategiji kojom se služe u ratu prilikom miniranja, a koja pomaže pri razminiravanju u vrijeme mira, već je prilagođen trenutačnim ratnim prilikama. Sve to znači da je jedan narod minirao polja protiv sebe samog. Osim toga, za vrijeme obilnih padalina, površinske vode razmiještaju mine, i staze koje su do tada bile sigurne postaju ubojite.
Ovi statistički podaci pokazuju stupanj nesigurnosti života u Afganistanu što je jedan od razloga za nastavak emigracije. Slika koju svaki Afganistanac ima o svom položaju jest nesigurnost i opasnost. Opasnost od umiranja zbog rata, gladi i bolesti. I zašto onda da Afganistanac ne emigrira? Narod kojega 30% stanovništva emigrira, ne nada se svojoj budućnosti. Od ostalih 70% populacije koja nije u emigraciji, 10% ih je poginulo ili umrlo, a 60% njih nema mogućnosti izlaska iz zemlje, ili su pak izišli a susjedne su ih zemlje vratile natrag.
Zbog te nesigurnosti, ni stranci nisu prisutni u Afganistanu. Nijedan trgovac koji traži dobit, osim ako nije trgovac drogom, nikada neće ni stupiti na to nesigurno tlo. Što se tiče političkih stručnjaka, i oni bi radije avionom putovali u neku europsku zemlju nego u Afganistan, a sve to otežava izlazak Afganistana iz krize. Isto tako, trenutačno zbog sankcija Ujedinjenih naroda i nesigurnosti u zemlji, izuzev tri države (koje su službeno priznale Talibane) i druge dvije države (neslužbeno priznale Talibane), u Afganistanu nema diplomatskih predstavništava. Sve što ostaje jesu politička nagađanja iz daleka, i sama ta činjenica razlog je sve dubljih nejasnoća koja pridonose kriznoj situaciji u zemlji. U zemlji suočenoj s velikom katastrofom i napuštenom od sviju.
Svojim sam očima vidio, u predgrađu grada Harata, oko 20,000 žena, muškaraca i djece kako umiru od gladi. Bili su toliko oslabljeni da nisu imali snage ni za hodanje, te su svi, ležeći na zemlji, čekali smrt. Razlog tome bila je zadnja suša u Afganistanu. Istog je dana i gospođa Sadako Ogata, visoka povjerenica za humanitarne poslove pri Ujedinjenim narodima posjetila te ljude i obećala da će im UN pomoći, ali tri mjeseca kasnije, na vijestima iranskoga radija čuo sam kako je ista gospođa samo izjavila da oko milijun ljudi u Afganistanu umire od gladi! Došao sam do zaključka da nitko nije srušio Budin kip. Srušio se od srama. Od srama zbog nezainteresiranosti međunarodne zajednice prema potlačenim Afganistancima. On se je sam urušio vidjevši da njegova veličina ništa ne vrijedi.
U Tadžikistanu, u gradu Dušanbe, prisustvovao sam prizoru bijega oko 100 000 afganistanskih prognanika s juga na sjever. Pješačili su kao da je dan Apokalipse. Svjetski mediji nikada neće prikazati spomenuti prizor. Djeca izbjeglice, izgladnjela i bosonoga, bježala su na desetke kilometara. Nešto kasnije su te iste izbjeglice bile napadnute s leđa, a ni Tadžikistan, u pravcu kojega su bježali, nije im otvorio svoje granice. Tako je na tisuće ljudi umiralo i umiralo na ničijoj zemlji između Afganistana i Tadžikistana, a da nitko o tome nije ništa doznao.
I kao što kaže poznata pjesnikinja iz Tadžikistana, gospođa Golrokhsar: “Ne bi bilo čudno da netko umre od ove silne tuge u Afganistanu; Čudno je to što nitko od nje ne umire!”
Afganistan - zemlja bez lika
Afganistan je zbog raznih razloga zemlja bez lika. Prije svega, polovica afganistanskog stanovništva koju čine žene, nema lica. Znači da 10 milijuna ljudi ove zemlje nema mogućnosti biti viđeno, a narod čija se polovica stanovništva ne može vidjeti, čak ni unutar države, je narod bez lika.
Nadalje, tijekom proteklih godina u Afganistanu nije bilo televizije. I najzad, postoje samo tri dnevne novine - Shari’at, Hivad i Anis, crno-bijelog tiska, sastavljene od nekoliko stranica teksta bez ikakvih slika i fotografija, koje sačinjavaju cjelokupnu vizualnu i pismenu sliku Afganistana. Slikarstvo i fotografiranje je također proglašeno grešnim i strogo je zabranjeno. U Afganistanu nije ni dobro došao svaki novinar, a ako već i uspije dobiti vizu, nije mu dopušteno fotografiranje. Isto tako, unatoč stogodišnjici postojanja kinematografije, u Afganistanu ne samo da nema proizvodnje filmova, nego nema niti jedne jedine kino dvorane. Nekoć je postojalo 14 kino dvorana gdje su se prikazivali indijski filmovi, te dva, tri filmska studija koja su proizvodila nešto malo filmova indijskog žanra. Danas ni toga više nema.
U svijetu kinematografije gdje se godišnje proizvodi 2-3 tisuće filmova, najmanji udio zauzima tematika Afganistana. Do sada je Hollywood režirao jedan film o Afganistanu pod nazivom “Rambo u zemlji Afganistan”.Film je u potpunosti snimljen u Hollywoodu i u njemu ne glumi nijedan Afganistanac. Jedini prihvatljivi prizor je onaj gdje je Rambo prisutan u pakistanskom gradu Pišavar, zahvaljujući tehnici back projection (slika u pozadini studija) i jedinom simbolu afganistanskog naroda, tradicionalnoj igri bozkeši (lov na kozu), i to samo zbog akcijskih i napetih efekata. Da li je to slika koju Hollywood ima o narodu kojega je 10% populacije ubijeno, 30% izbjeglo, a milijun ih umire od gladi?
I Rusi su snimili dva filma na temelju sjećanja njihovih vojnika iz vremena okupacije Afganistana, ali koji su više bili namijenjeni domaćoj publici. Nakon povlačenja ruskih vojnika, afganistanski mudžahedini su snimili nekoliko kraćih filmova koji više nalikuju propagandnim ratnim filmovima, i umjesto da prikažu realnu sliku ondašnjeg ili današnjeg Afganistana, pokazuju herojsku sliku nekoliko Afganistanaca u borbi. U Iranu su režirana dva igrana filma o položaju jednog afganistanskog izbjeglice: “Jom’e” (Petak) i “Bârân” (Kiša), te dva filma koja sam osobno režirao – “Bicycle-ran” (Biciklist) i “Safar-e Kandahar” (Put u Kandahar).
Ovo je u svjetskoj kinematografiji cjelokupna slika o afganistanskom narodu. I na televiziji je čak ograničen broj dokumentarnih filmova o Afganistanu. Kao da je po nekom svjetskom dogovoru Afganistan proglašen zemljom bez lika.
Povijesni lik ove bezlične zemlje
Povijest osnutka Afganistana je povijest njegovog odvajanja od Irana. Do prije 250 godina Afganistan je bio jedna od iranskih pokrajina, u stvari jedan dio velike pokrajine Khorâsân, u vrijeme Nâder šaha . Jedne noći, na povratku iz Indije, Nâder šah je ubijen u Ghuchanu, a Ahmad Ebdâli, jedan od afganistanskih zapovjednika Naderove vojske, zajedno sa svojih 4,000 vojnika bježi i proglašenjem neovisnosti dijela tadašnjeg Irana, osniva današnji Afganistan.
U tadašnjem su Afganistanu živjeli stočari s plemenskim državnim uređenjem. Budući da je Ahmad Ebdâli pripadao plemenu Paštuna, nije mogao biti prihvaćen kao poglavar drugih plemena kao što su Tadžici, Hezarei i Uzbeci. Stoga je za daljnje upravljanje državom dogovoreno da svaki poglavar plemena bude ujedno i vođa svoga naroda, te da se svi poglavari ujedine u vijeće pod imenom “Loye Jarge” i upravljaju plemenskom federacijom. Odonda pa do danas još nije predložen nijedan pravedniji sistem koji bi bolje odgovarao plemenskom uređenju Afganistana. Sam sistem “Loye Jarge” ukazuje na to da Afganistan, ne samo ekonomski gledano, nije nikada ozbiljno izašao iz razdoblja stočarstva, nego ni u pogledu državnog uređenja nije napredovao dalje od plemenskog sistema što je onemogućilo stvaranje afganistanskog nacionalizma. Afganistanac se ne smatra Afganistancem sve dok ne izađe iz svoje zemlje i dok ga drugi, bilo iz prijezira ili samilosti, ne zazovu Afganistancem. U Afganistanu, svaki je pojedinac prije svega Paštun, Hezare, Uzbek ili Tadžik.
Kada se usporede Afganistan i Iran koji su do prije 250 godina imali zajedničku povijest, razlika je vrlo uočljiva. U Iranu, svi smo mi prvo Iranci, i nacionalna pripadnost je glavni aspekt našeg zajedničkog identiteta. U Afganistanu, svatko je prije svega pripadnik nekog plemena, i plemenska pripadnost je glavni aspekt njihovog identiteta. To je najveća razlika između iranskog i afganistanskog duha. Čak i za vrijeme predsjedničkih izbora u Iranu, narodnost predsjednika republike nije od nacionalne važnosti i ne utječe osobito na rezultate izbora.
Od vremena Ahmada Ebdâlija pa sve do danas, kadaTalibani kontroloiraju 95% Afganistana, vlast je uvijek bila u rukama Paštuna (osim ako se izuzme osmomjesečno razdoblje vladavine Habibollâha Galekanija i dvogodišnja vladavina Rabbânija, koji su obojica bili Tadžici). Razlog pristanka ovih plemena na suživot, od početka formiranja Afganistana, još od vremena Ebdalija do danas, jest i bio je u postojanju jedne vrste plemenske federacije. Na što ukazuje ta činjenica u usporedbi s Iranom? Prije svega, suprotno od Irana gdje je osobito za vrijeme šaha Reze Pahlavija etnički pluralizam oslabio i ustupio mjesto nacionalnoj svijesti, u Afganistanu je još prisutan plemenski federalizam . Čak su se i skupine afganistanskih mudžahedina, u obrani svoga područja od vanjskog neprijatelja, borile kao pojedina plemena, a ne kao jedan ujedinjeni narod pod istom zastavom.
Tijekom snimanja filma “Put u Kandahar” proveo sam nekoliko mjeseci među Afganistancima, u izbjegličkim kampovima na granici između Irana i Afganistana. Došao sam do zaključka da izbjegli Afganistanci, čak i nakon 10 godina izbjegličkog života u Iranu pod teškim uvjetima, nisu spremni prihvatiti svoj nacionalni identitet Afganistanaca. Svi se oni kao Paštuni, Tadžici, Uzbeci i Hezareji međusobno sukobljavaju čak i u izbjegličkim kampovima. Pripadnici tih plemena još uvijek međusobno ne sklapaju brakove. Nemaju ni trgovačku razmjenu, a zbog najsitnijeg sukoba postoji opasnost od masovnog krvoprolića. Jednom sam bio svjedokom krvne osvete zbog nepoštivanja reda u pekarnici. U kampu Niâtak (u Iranu, blizu granice s Afganistanom) koji ima 5000 izbjeglica, zajednička igra djece Paštuna i Hezareja nije uvijek moguća i ponekad se završava grubim međusobnim obračunom. Tadžici i Hezareji smatraju Paštune najvećim neprijateljima na kugli zemaljskoj, dok Paštuni svojim najvećim neprijateljima drže Tadžike, Uzbeke i Hezareje. Oni ni na molitvu ne idu u istu džamiju. Prilikom prikazivanja dječjeg filma, imali smo poteškoća jer nismo uspjeli njihovu djecu posjesti jednu kraj drugih. Oni su predložili da jedan dan dođu djeca Hezareja, a drugi dan Paštuna, ali smo na kraju predstavu ipak otkazali. Unatoč mnogobrojnim bolestima i nedostatku liječnika u tom kampu, prilikom dovođenja jednog gradskog liječnika nije bio prihvaćen prijedlog da se prvo prime hitni slučajevi, a zatim oni manje hitni. Jedini prihvaćeni red bio je onaj plemenski. Sami su odredili jedan dan za bolesnike Hezareje, a drugi za Paštune. Osim toga, unutar skupine Paštuna postoje plemenske podgrupe tako da ni oni nisu pristali zajedno, u istom danu, doći na pregled.
Za snimanje nekih scena trebali su nam statisti, i morali smo se odlučiti za izbor ili među Paštunima ili među Hezarejima, iako su svi oni bili izbjeglice iz Afganistana i živjeli u istoj bijedi. Plemenski je zakon upravljao svime, svakom manjom ili većom odlukom. Većina njih nije ni znala za kino i poput moje bake zahvaljivala Bogu što do sada nisu ni stupili nogom u kino-dvoranu.
Jedan od glavnih razloga opstanka plemenskog sistema u Afganistanu je gospodarsko stanje ove zemlje, gotovo isključivo bazirano na stočarstvu. Svako afganistansko pleme je zatočenik neke udoline i zemljopisnih zidova, a time i zatočenik kulturnih zidina uzrokovanih planinskim krajolikom i stočarskom privredom. Vjera u plemenski sistem duboko je ukorijenjena kao i afganistanske udoline. Afganistan je zemlja sa 75% planinske površine i samo 7% iskoristive poljoprivredne površine. Nema nijednu vrstu industrijske proizvodnje. Obzirom na jedinu postojeću ekonomsko-prirodnu mogućnost koju čine pašnjaci (i to samo u godinama bez suše), Afganistan ovisi o sustavu stočarstva. Stočarstvo je u temeljima plemenskog uređenja koje je uzrokom dubokih unutarnjih sukoba. Ne samo da to koči Afganistan na putu modernizacije koja i pristaje državi dvadeset i prvog stoljeća, nego koči stvaranje naroda s nacionalnim identitetom. Ono što se vani naziva Afganistanom i Afganistancima, unutar zemlje nije opće prihvaćeno. Oni još uvijek nisu spremni svoju etničku pripadnost zamijeniti jednim zajedničkim većim identitetom koji se naziva afganistanski narod. Suprotno tvrdnji da su sukobi u Afganistanu vjerski, oni su zapravo zasnovani na plemenskim razlikama. Tadžici koji danas ratuju s Talibanima, baš kao i sami Talibani koji kontroliraju 95% države, muslimani su i suniti.
Trebalo bi pohvaliti Ahmada Ebdalija koji je izmislio plemensku federaciju, i smatrati ga realnijim i pametnijim od onih koji, bez prethodnog rješenja problema plemenskog uređenja i njegove ekonomske podloge, maštaju o vladavini jednog naroda ili jednog čovjeka nad svim Afganistancima.
Najmnogobrojnije afganistansko pleme predstavljaju Paštuni sa oko 6 milijuna ljudi. Drugi po veličini su Tadžici sa otprilike 4 milijuna ljudi. Na trećem su mjestu Hezarei koji broje oko 4 milijuna, a zatim dolaze Uzbeci sa oko 1-2 milijuna stanovništva. Ostatak populacije sačinjavaju manje plemenske grupacije kao što su Ajmaci, Farsi, Baluči, Turkmeni i Kezelbaši. Paštuni su većinom na jugu zemlje, Tadžici na sjeveru, a Hezarei u središtu Afganistana. Ovakva zemljopisna koncentracija plemena na jugu, sjeveru i središtu, nema druge budućnosti doli vječnog razdvajanja ili međuplemenskog spajanja po sistemu Loye Jarge, sve dok se privredni sistem u Afganistanu ne izmijeni i nacionalna kultura ne zauzme mjesto plemenske pripadnosti.
Ako u državi poput današnjeg Irana možemo na izborima, lišenim etničkih problema, izabrati predsjednika, to je stoga što je u prošlom stoljeću, dijelom i zbog prisustva nafte u iranskoj privredi, izmijenjena ekonomska struktura našeg društva. Nije riječ o dobrim i lošim stranama nafte u gospodarstvu Irana. Riječ je o tome da je stočarsko i više zemljoradničko društvo kao u nekadašnjem Iranu, zbog nafte promijenilo ekonomsku infrastrukturu zemlje. Njegova uloga u današnjem svijetu predstavlja igrača nasuprot igrama svjetskog kapitalizma, znači ulogu izvoznika sirovina, osobito nafte koji uvozi višak proizvoda razvijenijih zemalja i time prije svega mijenja svoju privredno-društvenu strukturu. Ova promjena ruši tradicionalnu kulturu i stvara moderniju kulturu koja ide u korak s izvozom nafte i potrošnjom viška proizvoda razvijenih zemalja. Drugim riječima, u konačnoj analizi, ako zanemarimo simbolični faktor novca, razmijenili smo naftu s potrošačkim proizvodima razvijenijih zemalja. Ali Afganistan za svjetsku razmjenu nije imao ništa ponuditi osim droge, i poput slijepe ulice zatvarao se u sebe i izolirao. Da se prije 250 godina Afganistan nije odvojio od Irana, svojim bi udjelom od prodaje nafte možda imao drugačiju sudbinu.
Količina opijuma o kojemu će kasnije biti riječi, vrlo je mala i ne može se porediti s iranskom naftom. U 2000. godini zbog poskupljenja nafte dohodak Irana od prodaje iste iznosio je više od 10 milijardi dolara. Ali dohodak Afganistana od prodaje opijuma u istoj godini ostao je kao i prije, odnosno pola milijarde dolara. Mi smo do danas zbog nafte igrali svoju ulogu u svjetskoj ekonomiji, i trošenjem stranih proizvoda prihvatili mogućnost drugačijeg razmišljanja, modernijeg i suvremenijeg. Međutim, afganistanskom stočaru, ako ga i ne uništi suša, dolina predstavlja sav njegov svijet, stoka je njegov život, a plemenska pripadnost njegovo rješenje društvenih problema. U kojoj svjetskoj ekonomskoj razmjeni ne postoje planovi za izmjenu privrede, društva i kulture?
Izuzev 80 milijardi dolara brutto-prometa od trgovine drogom u Afganistanu koji ne želi promijeniti Afganistan, već njegov opstanak takav kakv je. Jer ako dođe do promjene, prva stvar koja je u opasnosti je taj brutto-promet u iznosu od 80 milijardi dolara, i zato Afganistanu ne smije pripasti prevelika zarada od te trgovine kako ne bi slučajno uzrokovala promjene.
Premda su prije 250 godina Iran i Afganistan imali istu povijest, Iran je zbog nafte, osobito u dvadesetom stoljeću, prošao put kroz koji Afganistan neće proći tako brzo.
Istina je da je opijum s pola milijardi dohotka jedina afganistanska roba za razmjenu s proizvodima ostatka svijeta. Međutim, obzirom i na vrstu robe i na malu vrijednost tog prljavog, ali nacionalnog bogatstva Afganistana, ne možemo je usporediti s naftom i njenim utjecajem. Ako dohodak od opijuma koji je svega 500 milijuna dolara zbrojimo s 300 milijuna dolara od prodaje plina sa sjevera zemlje, dobivamo 800 milijuna dolara. Podijelimo li taj iznos na oko 20 milijuna stanovnika, godišnji dohodak svakog Afganistanca iznosi 40 dolara, znači 10 centi dnevno, što je i uobičajena cijena jednoga kruha. Cijeli taj prihod zapravo pripada vlastima i mafijaškoj bandi, i ne može se pravedno podijeliti i biti dostatan gladnim Afganistancima, a kamoli biti poticaj za neke duboke promjene u ekonomskoj, socijalnoj, političkoj i kulturnoj infrastrukturi Afganistana.
Zašto je 30% Afganistanaca emigriralo?
Seoba je jedan od uobičajenih načina za rješavanje problema kod stočarskih naroda. Zemljoradnik i građanin teže se odluče na brzu selidbu. Prvi razlog emigracije 30% Afganistanaca leži u selidbenim navikama stočara. Čim se stočar suoči sa sušom, kreće prema zelenim pašnjacima, a čim osjeti zimu, seli u toplije krajeve. Dakle, seoba je prirodna reakcija stočara. Drugi razlog ovog iseljavanja je nedostatak stalnog zaposlenja. Da se Afganistanac ne odseli, umro bi od nezaposlenosti. Dnevni trošak Afganistanaca skriven je u radu za strane države. Ujutro kada se probudi, Afganistanac da bi preživio razmišlja o četiri mogućnosti: prvo, o stočarstvu, i to ako nema suše; drugo, o ratovanju za neku stranku ili grupaciju, što znači da uzima vojničko zvanje; treće, o emigraciji, da bi uzdržavao obitelj; i četvrto, ako nema drugog puta, odlazi u krijumčare drogom što je posljednja i ograničena mogućnost, i ne može se ni smatrati poslom jednog naroda koji broji 20 milijuna stanovnika, obzirom na dobit od 5 milijardi dolara koliko donosi trgovina makom. Stoga je neopravdano nazivati afganistanski narod u cjelini krijumčarima opijuma, kada je ta aktivnost ograničena na manjinski dio stanovništva.
Afganistanska kultura je cijepljena protiv modernizma
Amanallah Khan, suvremenik šaha Reze u Iranu i Ataturka u Turskoj, koji je vladao Afganistanom od 1919. do 1928, bio je osobni poklonik modernističkih strujanja. 1924. godine, Amanallah Khan putuje na Zapad i vrativ se u domovinu Rolls Royce-om, te objavljuje svoj reformatorski program. Njegov se plan u izvanjskom pogledu odnosio na odbacivanje hidžaba (veo koji nose žene muslimanke). Svoju suprugu nagovara da skine veo, a muškarce tradicionalnu afganistansku nošnju te da umjesto nje obuku odijelo. Zabranjuje poligamiju tako da nitko ne smije imati više od jedne žene. Ubrzo nakon toga tradicionalisti pružaju otpor. Nijedno stočarsko pleme ne prihvaća te promjene i započinju pobune protiv vlasti Amanallah Khana. Društvu koje je u privrednom pogledu stočarsko, uređeno prema plemenskom sistemu, koje još uvijek ne posjeduje industriju, poljoprivredu ili čak osnove za iskorištavanje rudnog bogatstva, društvu koje još ne prihvaća mješoviti, međuplemenski brak, ovakav modernizam, lišen bilo kakvih ekonomsko-društvenih temelja, predstavlja nametanje jednog neprimjerenog oblika kulture. Meni se čini da je osobitost takvog neosnovanog, formalističkog i površnog modernizma bila ta, da kao protuotrov aktivira tradicionalnu kulturu afganistanskog društva, koje bi tako za duži period bilo cijepljeno protiv modernizacije. Tako da ni nakon nekoliko desetljeća modernizam ne može prodrijeti u afganistansku kulturu. I ne samo nakon nekoliko desetljeća, nego čak ni danas ne postoje nužne osnove za modernizaciju, jer Afganistan još uvijek ne izvozi svoje podzemne sirovine po jeftinoj cijeni trećeg svijeta na kapitalističko svjetsko tržište, kako bi ih razmijenio s potrošačkim proizvodima. Čak i najslobodoumnije poznate ličnosti Afganistana, na upit o pravu sudjelovanja žena na eventualnim izborima u Afganistanu, odgovaraju da afganistansko društvo još uvijek nije spremno za izlazak žena na izbore. Kada najdemokratičnija stranka, koja je sudionikom građanskog rata, izlazak žena na izbore smatra preuranjenim, onda je sasvim logično da prema shvaćanju stranke najekstremnijih fundamentalista žena nema pravo na školovanje i društveni položaj, i normalno je da je 10 milijuna Afganistanki još uvijek zatočeno ispod burke. Ovako izgleda afganistansko društvo 70 godina nakon modernizacije Amanallah Khana, koji je htio nametnuti monogamiju afganistanskom mačističkom društvu koje o obitelji ima sliku harema.
2000. godine, na iransko-afganistanskoj granici, među izbjeglicama i prognanicima poligamija je, čak i među ženama, prihvaćena kao normalna stvar. Osobno sam prisustvovao na dva vjenčanja, jedno kod Hazara, a drugo kod Paštuna, i čuo ih kako među sobom govore: ”Ako Bog da, da na drugom vjenčanju mladoženja bude još bogatiji.” U početku sam mislio da se šale. Drugom prilikom sam čuo kako rodbina mlade govori: “Ako mladoženja može uzdržavati svoje žene, i četiri njih je dobro da ima, osim toga to je i vjerska tradicija”. U izbjegličkom kampu u Saveu, gdje sam otišao radi snimanja glazbe vjenčanja za film “Put u Kandahar”, vidio sam dvogodišnju djevojčicu koju su vjenčali za sedmogodišnjeg dječačića. Koliko god su mi odgovarali na moja pitanja, nisam razumio o čemu se radi. Niti je sedmogodišnji dječak to mogao izabrati, niti dvogodišnja djevojčica koja je još uvijek sisala dudu. Tradicionalno društvo s takvom slikom, i to 70 godina nakon Amanallah Khanovog modernizma, ukazuje na to da takva modernizacija bez osnova nije bila ništa drugo nego običan zanos i oponašanje susjednih zemalja. Neki čak vjeruju da žena zatočena ispod afganistanske burke, ponekad i sama vjerojatno pomišlja da će se, ukoliko skine burku i odjene čador koji joj ne zakriva toliko lice, Božjom ljutnjom pretvoriti u crni kamen. Možda je potrebno da joj netko najprije skine burku, ako treba i silom, pa da se ona uvjeri da se nije pretvorila u kamen, a potom neka sama izabere svoj put.
Na modernizaciju se može gledati i iz drugog kuta. U tradicionalnim društvima, kultura licemjerja je vrsta prikrivanja društvenih staleža. U iranskom društvu, tradicionalni bogataš u strahu od siromašnih, unutrašnjost svoje kuće uređuje poput palače, dok vanjski zidovi zadržavaju skroman izgled. Iz toga proizlazi da aristokratska jezgra treba seljačku i siromašnu koru. Otpor modernizmu ne pružaju nužno tradicionalisti. Ponekad je taj otpor reakcija siromašnih prema bogatašima. Za stočarsko društvo Afganistana u vrijeme Amanallah Khana, posjedovanje konja a ne mazge, još uvijek je bilo simbolom ponosa i pripadnosti elitnom sloju društva, stoga je Rolls Royce predstavljao veliko ruganje siromašnim stočarskim plemenima. Sukob modernizma i tradicije u početku je bio sukob Rolls Roycea i mazge, sukob bogatih i siromašnih. U predstavi Amanallah Khanovog modernizma s Rolls Royceom (1924. g.) svi su vidjeli kratke noge?
Danas je u Afganistanu jedina zaista moderna stvar još uvijek oružje. Razlog tome leži u činjenici da je sveobuhvatni građanski rat, i kao vojno-politička akcija i kao ozbiljna mogućnost zapošlavanja Afganistanaca, polako pretvarao Afganistan u moderno tržište oružja. Koliko god da je Afganistan nerazvijen i zaostaje za svijetom, ne može ratovati nožem i hanđarom. Potrošnja oružja je ozbiljna stvar. Rakete Stinger, pored boraca duge brade i žena skrivenih burkom, još uvijek su jedini pokazatelji utemeljenog modernizma koji je u skladu sa shvaćanjem potrošačkog tržišta i moderne kulture. Za afganistanskog mudžahedina njegovo oružje i ratna oprema imaju ekonomsku podlogu koja se zove posao. Da se sutra i povuče sva vojska iz Afganistana, a rat se proglasi završenim i svi povjeruju da nitko nikoga više neće napadati, zbog vrlo lošeg stanja u gospodarstvu i zbog nezaposlenosti, svi današnji mudžahedini priključit će se vojsci afganistanskih prognanika u drugim zemljama. Zato je potrebno analizirati odnos tradicije i modernizma, rata i mira, te problem plemenske i nacionalne pripadnosti, obzirom na ekonomsko stanje i krizu nezaposlenosti. Treba vjerovati da se ni jedan od današnjih problema u Afganistanu neće riješiti čudom, i da dugoročno rješenje tih problema neće podariti sveopće vojne akcije, već ekonomsko čudo. Zar nije bilo takvih čuda? Zar povlačenje sovjetskih trupa nije bilo čudo? Zar mudžahedinska vlast nije bila čudo? Zar iznenadno osvajanje Talibana nije bilo čudo? Zašto se onda sve ovako nastavlja? Zbog toga što je modernizam, o kojemu je ovdje riječ, u Afganistanu suočen s dva temeljna problema: prvi je ekonomske prirode, a drugi predstavlja imunost afganistanske tradicije na preuranjenu modernizaciju.
Zemljopisni položaj Afganistana i njegove ekonomske posljedice
Površina Afganistana iznosi oko 700 000 kvadratnih kilometara. Oko 75% čine planinska područja. Život Afganistanaca odvija se u dubokim udolinama koje su omeđene visokim i vrletnim planinama. Visina ovih planinskih zidova ne odražava samo surovost prirode koja onemogućava normalnu komunikaciju ljudi i promet robe, već nalikuje duhovnoj i kulturnoj tvrđavi koja se nadvisila među narodima Afganistana.
Planinski karakter zemlje objašnjava nepostojanje cestovne mreže unutar Afganistana. Nedostatak cesta predstavlja prepreku kako agresoru koji želi osvojiti Afganistan, tako i trgovcima koji bi mogli, ukoliko iznađu neki put za svoju korist, biti uzrokom privredne tranzicije iz stočarskog perioda u neki drugi ekonomski period Afganistana. Ove neprohodne planine koliko su korisne kao potpora Afganistancima protiv vanjskog agresora, toliko su zapreka miješanju naroda, njihovoj kulturalnoj i robnoj razmjeni. Zemlja koju 75% čine planine, ne samo da nailazi na poteškoće u unutarnjem prometu svojih proizvoda među potencijalnim budućim industrijskim gradovima, nego ima problema i pri dostavljanju poljoprivrednih proizvoda u gradove. Ratovi su u Afganistanu (bez obzira na modernu opremu) zbog planinskog reljefa dugotrajni i rijetko završavaju željenim rezultatom.
U prošlosti je Afganistanom prolazio Put svile, koji je kroz grad Balh išao do Kine, i od Kandahara do Indije. Pronalazak morskih puteva i korištenje zračnih, osobito u prošlom stoljeću, pretvorilo je Afganistan od drevnog trgovačkog sjecišta puteva, u regionalnu slijepu ulicu. Nekadašnjim se Putem svile prolazilo devama i mazgama, te on ni po čemu nije nalikovao današnjim prometnicama. Ovim su zavojitim i planinskim putevima do Indije prolazili redom: Nader šah, Aleksandar Veliki, Timur i Mahmud od Gazne.
Zbog brdovitog terena, dio tih puteva je sagrađen jednostavnim drvenim mostovima, koji su pretrpili velika oštećenja tijekom proteklog dvadesetogodišnjeg rata.
Možda su tek sada, nakon dvadeset godina dugotrajnih sukoba i građanskih ratova, Afganistanci došli do zaključka da im je potreban netko jači od njih tko bi zacrtao jedinstveni smjer njihovoj povijesnoj sudbini, pa makar to bio i krivi smjer. Ali visoke i strme planine predstavljaju zapreku za ostvarenje te želje. Čini se da su istinski borci Afganistana upravo ti planinski vrhunci koji se ne predaju, baš kao ni njihov izgladnjeli narod. Otpor u dolini Pandžšir, zadnjoj utvrdi Tadžika, pod zapovjedništvom Ahmad Šaha Masuda, uspio je opstati zahvaljujući planinskom reljefu tog kraja. Da Afganistan nije tako brdovita zemlja, možda bi ga Sovjetski Savez s lakoćom osvojio, ili bi se već Amerikanci pohlepno zainteresirali kao prema plodnom Kuvajtu i oslobodili ga za tri dana, s namjerom da se tako približe tržištu Srednje Azije. Međutim, koliko ove planine povećavaju troškove rata, povećavaju i troškove obnove u mirnodopskom razdoblju. Nema sumnje, da je Afganistan ravničarska zemlja, imao bi drugačiju ekonomsku, vojnu, političku i kulturnu sudbinu. Da li je zemljopisna nesreća ta koja je obilježila povijesnu sudbinu Afganistanaca?
Zamislite ratnika koji se, da bi osvojio Afganistan, stalno mora verati planinama, osvajati vrhove, a zatim se spuštati u doline, i za ponovno osvajanje uspinjati do drugog vrha, i onda, recimo da i osvoji cijeli Afganistan, ponovno se spuštati i uspinjati da bi opskrbio svoju vojsku. Same planine su razlogom što Afganistan nikada nije pao u ruke nijednog vanjskog ili unutarnjeg neprijatelja. Kada izvana promatrate afganistansko-sovjetski rat, vidite otpor jednog naroda, ali kada ga pogledate iznutra, primijetit ćete da je svaki narod branio udolinu u kojoj je bio zatočen, a nakon povlačenja vanjskog neprijatelja, opet je svatko svoju dolinu smatrao centrom svijeta.
Te iste planine otežavaju razvoj poljoprivrede u Afganistanu. Samo 15% poljoprivrednog zemljišta je obradivo, dok je ustvari tek pola od toga obrađeno. Razlog za razvoj stočarstva čine brojni pašnjaci na tom brdovitom području. Bez sumnje se može reći da je povijest Afganistana taoc svog planinskog položaja.
U planinama nema puteva, a njihova je gradnja teška i skupocjena. Ako i naiđete na koju cestu, ona je ili za vojnu upotrebu, ili za krijumčare drogom. Jedina sigurna prometnica je zaobilazna i prolazi rubnim područjem države. Kako jedna periferna prometnica može poput žile kucavice u tijelu države Afganistana, riješiti krizu ekonomskih, društvenih i kulturnih odnosa? Osim toga, jedan dio međudržavnih cesta također je uništen uslijed građanskog rata.
Tko nalazi interes za investiciju bušenja tako visokih i strmih planina? Kažu da je Afganistan prepun neiskorištenih rudnika. Ako bi se u budućnosti ove sirovine i otkrile, kojim putem trebaju krenuti i na koje odredište stići? Tko je inicijator prvih ulaganja u rudnike koji bi u sigurnoj, ali nepoznatoj budućnosti trebali davati dobit? Nije li nedostatak prometnica dostatan razlog što ni bivšem Sovjetskom Savezu, niti ijednoj afganistanskoj vlasti nije padalo na pamet iskorištavanje rudnih bogatstava i prodaja sirovine? Umjesto toga, Afganistan je zemlja zavojitih staza, idealnih za trgovinu drogom. Za promet krijumčara postoji koliko hoćete puteva, ali za borbu protiv njih trebaju vam veći, pristupačniji putevi kojih nema. Nemoguće je poznavati ovaj beskonačni labirint zavojitih puteljaka i napadati ih svaki dan. Uostalom, zasjede se prave na raskrižjima krijumčarskih karavana. Jednom su kraj Semnana u Iranu, uhvatili osobu koja se iz Kandahara, s jednom vrećom droge, bosonoga, pješice zaputila prema Teheranu. Kada su je uhitili, premda su joj noge bile raskrvarene i izranjivane, nastavila je hodati.
U planinama Afganistana, i voda je također prije nesreća nego blagodat. Zimi se zaleđuje, u proljeće uzrokuje poplave, a ljeti je nema pa izaziva suše. Ovo je svojstveno planinama koje nemaju brana. Stoga voda, koje i ima i nema, predstavlja nesreću. Nekontrolirani vodeni putevi i jalova zemlja onemogućili su bilo kakvu zemljoradnju. Prema tome, zemljopisni lik Afganistana izgledao bi ovako: teško prohodna zemlja, nerazvijene poljoprivrede, neiskorištenih rudnih bogatstava zbog nedostatka puteva.
To što neki danas Afganistan smatraju muzejem razihetničkih skupina, rasa i jezika, to je rezultat ove zemljopisne neprohodnosti. Svaka je tradicija u povijesti ove zemlje zbog izoliranosti sačuvana u neiskvarenom obliku.
Stoga je razumljivo da jalova i suha zemlja, sa samo 7% obradivog zemljišta (ako i tome ne prijeti suša), osim uzgoja opijuma i nema drugog rješenja za prehranjivanje svoga naroda. U normalnim uvjetima, ako ne raste cijena kruha, i ako se vrši pravedna raspodijela, od prihoda opijuma svakom Afganistancu ide komad kruha. Tako bi afganistanska ekonomija mogla narod održavati polusitim bez ikakvih težnji za ekonomskim razvojem. Međutim, bogatstvo stečeno uzgojem i prodajom droge ili je u rukama krijumčarske mafije ili se troši na prolaznu i nestabilnu vlast Afganistana tako da narodu ništa ne pripada. Postavlja se pitanje - od čega onda živi afganistanski narod? Od fizičkih poslova u Iranu ili sudjelovanja u građanskim ratovima, ili pak od školovanja na talibanskim školama. Talibani imaju više od 2,500 vjerskih škola, s kapacitetom od 300 do 1000 učenika u svakoj školi, gdje se upisuju siročad i gladna afganistanska djeca. U tim vjerskim internatima svako se dijete može prehraniti komadom kruha i tanjurom juhe, te napamet naučiti Kur’an i molitve da bi se po završetku tečaja priključilo ogromnoj vojsci talibana. Zbog svega toga i zahvaljujući zemljopisnom položaju, emigracija, krijumčarenje i rat moraju ostati kao mogućnost zapošljavanja. Pitam se kako će onda Sjeverna fronta, nakon eventualne pobjede nad Talibanima, moći prehraniti afganistanski narod? Nastavkom ratovanja? Uzgojem kulture opijuma? Ili molitvom za kišu i protiv suše?
Na granici između Irana i Afganistana, UN plaća 20 dolara svakom Afganistancu koji se dobrovoljno odluči vratiti u Afganistan, i organiziraju mu prijevoz do prvog graničnog grada. Zanimljivo je da se zbog nezaposlenosti, taj isti Afganistanac brzo vraća na granicu i ako ga ne prepoznaju, opet stane u red ne bi li dobio sljedećih 20 dolara. Nezaposleni Afganistanac svaku mogućnost pretvara u posao.
Da je rat u Afganistanu smišljen, dovoljan je dokaz da unatoč žestokim borbama rijetko koji vođa biva ubijen. Produženje rata omogućuje SAD-u, Rusiji i susjednim zemljama da financiraju one snage koje su im naklonjene. Ta bi se sredstva naizgled trebala trošiti na nastavak ratovanja ili uspostavljanje onog stanje koje odgovara svakoj državi. Međutim, za Afganistanca ta sredstva predstavljaju mogućnost za zapošljavanje. Ne smije se zaboraviti da suša već dvije godine hara Afganistanom, i da je stočarstvo uništeno zbog nedostatka pašnjaka. UN predviđa smrt oko milijun ljudi. Ova smrtnost nije izazvana ratom, već je posljedica siromaštva i bijede uzrokovane sušom. Ustvari, kad god suša prijeti temeljima afganistanskog stočarstva, emigracija je u porastu, a rat eskalira.
Ranije je prosječna životna dob Afganistanca bila 41,5 godina, a mortalitet djece kretao se između 182 do 200 umrlih od njih 1000. Znači da od 1000 afganistanske djece njih oko 182 do 200 niti ne proslavi svoj prvi rođendan. Tijekom 1960. godine, prosječna životna dob iznosila je 34 godine, 1979. - 41 godinu, a tijekom proteklih godina još je niža nego u 1960.g.
Nikada neću zaboraviti noći provedene na snimanju filma Kandahar kada smo tražeći svjetiljkama prikladna mjesta susreli afganistanske izbjeglice koji su poput izmorenog i bolesnog čopora ovaca skitali po pustinji. Kada smo sumnjajući na koleru, neke od najtežih bolesnika prevezli do bolnice grada Zabola, shvatili smo da su od gladi tako slabi i izmučeni, a ne od kolere. Od tog susreta s toliko gladnih ljudi koji umiru još uvijek si ne mogu oprostiti kada jedem bilo koju hranu.
Afganistanci su u razdoblju od 1986. do 1989. godine imali oko 22 milijuna grla ovaca. Znači da je svaki Afganistanac imao po jednu ovcu koja predstavlja najosnovnije bogatstvo jednog stočarskog naroda kao što je to afganistanski. U nedavnoj suši, ovo je bogatstvo uništeno. A zamislite stočarski narod bez stoke!
Najveću katastrofu Afganistana danas predstavlja siromaštvo i nijedno rješenje osim ekonomskog nije osnovano.
Da sam vojnik koji je kao podrška mudžahedinima otišao u Afganistan, vratio bih se. Da sam na mjestu šefova susjednih zemalja Afganistana, umjesto vojno-političkih mješanja, aktivirao bih trgovačku razmjenu s tom državom, a da sam Bog - neka mi oprosti - umjesto maka (opijum) dao bih tom narodu nešto drugo što bi mu donijelo dobobit. A budući da sam sada samo pisac, pišem bez nade, jer ovo vrijeme nije vrijeme za Sadi-jev “Bani âdam a’zâ-je jekdigarand” (ljudi su dijelovi jednoga tijela). Doktor Kamâl Hosejn, predstavnik UN-a za afganistansku krizu, u ljeto 2000. godine došao je u naš ured i rekao: “Već deset godina šaljem izvješće UN-u, a nema koristi, zato sam došao da budem tvoj pomoćnik. Možda uspijemo snimanjem filma ukloniti ignoriranje svijeta prema Afganistanu.”
Na kraju treba reći da Afganistan nije toliko oštećen zbog uplitanja svjetskih sila koliko zbog njihove nezainteresiranosti. Kada bi Afganistan bio Kuvajt s milijunima dolara viška od naftnih prihoda, moglo bi se provocirati nekog Sadama da ga okupira u tri dana, pa zadovoljiti Kuvajt da s tim viškom plati američkoj vojsci troškove istjerivanja Sadama i obnovu zemlje. Međutim, Afganistan nema naftu. Osim toga, susjedne zemlje njegovu jeftinu radnu snagu tjeraju od sebe. Prema tome, od četiri moguća načina zapošljavanja Afganistanaca – prvo, stočarstvo kojeg nema; drugo, emigracija i prodaja jeftine radne snage koja u konkurenciji s iranskom i pakistanskom radnom snagom nestaje ili dobiva otkaz; priključenje krijumčarskoj bandi, i posljednje - pristupanje talibanskoj vojsci ili Sjevernoj ligi, ostaje mogućnost polaganog umiranja negdje u nekom uglu Herata, Bamijana, Kabula ili Kandahara.
Jednom prilikom, tražeći statiste oko grada Zabola, došli smo u neko mjesto puno ilegalnih izbjeglica. U početku nisam znao je li to mjesto kamp ili pritvor. Doznao sam da su to Afganistanci koji su zbog suše, gladi ili talibanskih napada pobjegli u Iran da bi nakon suđenja bili vraćeni u Afganistan. Do ovdje je priča logična. Neki su ilegalno ušli u neku zemlju i zakon traži da budu deportirani. Ali su svi izmoreno ležali. Pitali smo upravitelja kampa zašto su tako umorni i slabi? Rekao nam je da tjedan dana nisu jeli. Na naše pitanje zašto, odgovorio je da kamp nema sredstava za prehranjivanje toliko ljudi. Danima su živjeli samo na vodi, bez kruha i ičega. Kada smo se ponudili da ih nahranimo, čovjek je dodao: “Bog vas nagradio, kad biste bar svaki dan dolazili ovamo!”
Naša je grupa nabavila hranu i nahranila oko 400 Afganistanaca u dobi od mjesec dana do 80 godina. Najviše je bilo gladne i umorne djece koja su bezvoljno ležala u naručjima svojih majki. Naša je grupa cijeli sat plakala dijeleći hranu i voće. Kada sam upitao lokalne vlasti, priznale su odgovornost za ovakvo stanje tvrdeći da traže sredstva. I oni sami, kako kažu, od tuge nemaju mira, ali za odobrenje sredstava treba vremena, treba čekati. Koliko god sredstava da pristiže, glad s onu stranu pobjeđuje.
Ovo je priča o narodu koji je zatočenik srdžbe prirode, povijesti, ekonomije, svoje politike i nemara susjeda.
Jedan afganistanski pjesnik koji se sklonio u Iranu, prije povratka u domovinu, svoje je osjećaje iznio u ovoj pjesmi:
Pješice sam došao, pješice ću otići.
Kao stranac bez ičega, otići ću.
I kao dijete bez lutke, otići ću.
Čarolija progona večeras će završiti se.
I stol što je bio prazan, zatvorit će se.
To sam ja, koji patnjom cijeli obzor prolazi.
To sam ja, u prolazu uvijek, tko god me vidi.
Sve što nemam, ostavit ću.
Pješice sam došao, pješice ću otići.
Svjetsko tržište drogom i njegov odnos prema proizvodnji droge u
Afganistanu
Danas u svijetu ekonomije ništa se ne proizvodi bez razloga. U bilo kojoj zemlji razlog zbog kojeg se droga proizvodi jest prodaja svjetskom tržištu. Svjetsko tržište drogom obuhvaća siromašne zemlje kao što je Indija, ali i razvijene zemlje poput Nizozemske i SAD-a. Prema izvješću UN-a u 2000. godini, krajem 90-ih, oko 180 milijuna ljudi, tj. 4,2% populacije iznad 15 godina koristi drogu. Prema istom izvješću, 90% ilegalne proizvodnje opijuma odvija se u dvije zemlje od kojih je jedna Afganistan. Ranija izvješća UN-a navode podatak da se 80% heroina u cijelom svijetu proizvodi u Afganistanu, kao i 50% bilo koje vrste droge. Mogli biste se upitati – ako 50% ukupne svjetske trgovine drogom donosi prihode od pola milijardi dolara, tada cjelokupan prihod iznosi milijardu dolara. Međutim, nije tako. Premda Afganistan proizvodi veliku količinu droge na svjetskom tržištu, pripada mu samo bijednih pola milijarde dolara, dok stvaran brutto-dohodak od trgovine drogom doseže iznos od 80 milijardi dolara. Znači da put kojim prolaze droge povećava cijenu ovog afganistanskog proizvoda za 160 puta. Kome pripada ovih 80 milijardi dolara? Kada heroin iz Afganistana ulazi u Tadžikistan ima jednu cijenu, ali pri izlasku iz Tadžikistana ima dvostruko veću cijenu. Također prilikom ulaska u Uzbekistan ima jednu cijenu, a duplo veću pri izlsku iz zemlje. Sve dok ne dođe u ruke potrošača naprimjer u Nizozemskoj, kada njegova cijena iznosi 160 do 200 više od početne cijene. Kome pripada ova zarada ako ne mafiji koja je upletena u politiku tranzitnih zemalja? Tajni proračuni mnogih nedemokratskih država u Srednjoj Aziji pune se tim novcima od trgovine drogom.U protivnom, kako bosonogi krijumčari koji pješače iz Kandahara do Semnana u Iranu s vrećom droge mogu biti glavni profiteri ovog bogatstva? I kako se ti jadni, bosonogi ljudi mogu nazivati stvarnim krijumčarima?
Da vrijednost droge nije povećana za 160 do 200 puta, Iran bi mogao ponuditi pšenicu u vrijednosti od 500 milijuna dolara i na taj način potaknuti Afganistance na proizvodnju pšenice umjesto maka. Ali zarada od 79,5 milijardi dolara koja ide mafiji i vlastima koje ju podržavaju ne dozvoljavaju tako lako prekid uzgoja maka.
Zanimljivo je da Afganistan sam ne koristi drogu, iako je njezin glavni proizvođač. U Afganistanu je zabranjena upotreba droge, ali ne i proizvodnja. Vjersko opravdanje za to sadržano je u tvrdnji da se radi o izvozu smrtonosnog otrova protiv neprijatelja islama u Europi i Americi. Pa ipak je to besmislica jer se jasno uočava važnost droge u proračunu afganistanske vlade.
Ukupni prihodi od prodaje droge u svijetu procjenjuju se na oko 400 milijardi dolara. Zašto onda Afganistanu, koji proizvodi polovicu od ukupne svjetske proizvodnje droge, pripada samo osamstoti (1/800) dio te vrijednosti? Bilo kako bilo, svjetsko tržište drogom s tolikim prihodom treba neku zemlju koja ne poštuje zakon te može proizvoditi potrebnu drogu. Kad ne bi bilo rata u Afganistanu, kad bi umjesto puteljaka postojale ceste i kad bi zaživjelo afganistansko gospodarstvo, te ne bi bilo interesa za zaradom od pola milijardi dolara, svjetsko tržište drogom s prihodima od 400 milijardi dolara ostalo bi bez zemlje proizvođača. Osim nekih tranzitnih zemalja ili onih odredišnih, tko zapravo ubire taj prljavi novac?
Vanjska dugovanja Afganistana u 1986. godini iznosila su više od 30 milijardi dolara. Kako je onda moguće s pola milijardi dolara godišnjih prihoda spasiti takvu državu? Izgleda da je proizvodnja opijuma prijeko potrebna za vraćanje duga. Po mome mišljenju, određeni postotak od ukupne svjetske prodaje droge ulaže se za održavanje stanja nesigurnosti u Afganistanu. Međutim, ovaj postotak je toliki da jednim laganim ali kontuiniranim ratom, stvara potrebnu nesigurnost koja omogućava proizvodnju droge. Da je ovaj rat bio efikasan, ulaganjem cjelokupnih prihoda svjetskog tržišta drogom (80 milijardi dolara), moglo se je odjedanput omogućiti dolazak jedne političke snage na vlast kako bi Afganistan započeo novo razdoblje povijesti.
U listopadu 1999. godine, kada sam se vraćao iz grada Herata, sreo sam guvernera pokrajine Khorasan(Horasan). Tvrdio je da je nekad cijena opijuma u Heratu iznosila 50 dolara dok je istovremeno u Mašhadu bila 250 dolara. Otkad se više potiskuju krijumčari, umjesto da droga poskupi i košta čak 500 dolara u Mashhadu, njena je cijena samo 75 dolara. Pokriće za takav pad cijene jest okrutno siromaštvo u Afganistanu. Osobito nakon nedavne suše iza koje nije preostalo ništa za preživljavanje. Afganistanska ovca čija je cijena bila 20 dolara, nakon suše se prodaje po jedan dolar na graničnim područjima. Međutim, stoka je bolesna i nema kupaca. Pored toga, njihov je uvoz zabranjen kako ne bi zarazili iranske ovce.
Trgovina drogom privlači mnogo ljudi. Prije nekoliko mjeseci kada sam bio u Afganistanu, pričalo se da dnevno jedan avion pun droge direktno iz Afganistana leti u neku zemlju na drugoj strani perzijskog zaljeva.
Problem emigracije i njezine posljedice
Prije dvadesetogodišnjeg rata, stočarski narodi Afganistana osim sezonskih seobi između “jajlaka i kišlaka” (ljetnih ispaša i nizinskih područja za zimovanje) nisu putovali izvan zemlje. Zbog toga je svako putovanje, iako ograničeno, imalo ozbiljan utjecaj na sudbinu Afganistanaca. Tako su primjerice Amanallah Khan i grupa studenata koja se radi školovanja uputila na Zapad, postali vođe neuspjelog pokušaja modernizacije u Afganistanu. Nekolicina oficira koji su putovali u bivši Sovjetski Savez, kasnije su u Afganistanu pripremili teren za komunistički udar.
U posljednje vrijeme jedna je trećina Afganistanaca napustila domovinu, ali ne u cilju školovanja, već zbog rata i siromaštva. I sada velik broj izbjeglih Afganistanaca predstavlja zamor zemlji domaćinu. Emigracija koja broji oko 2,5 milijuna Afagnistanskog naroda u Iranu te oko 3 milijuna u Pakistanu, stvara probleme tim zemljama.
Kada sam iranskim dužnosnicima odgovornim za povrat Afganistanaca prosvjedovao i rekao da su oni naši gosti, odgovorili su mi da je ovo gostovanje ipak predugo, i ukoliko se nastavi u pokrajinama Sistan-Balučestan i Horasan, promjenit će nacionalnu strukturu tih pograničnih provincija, te će uslijediti velike krize kao što otcjepljenje i granični nemiri.
Za razliku od Pakistana koji je za obuku islamskih mudžahedina (znači Talibana) organizirao škole, iransko društvo nije otvorilo nijednu školu. U vrijeme kada sam snimao film “Bicycle-ran” (Biciklist), radi nalaženja glumaca često sam svraćao u afganistansku četvrt. Tada mi je jedan od njihovih dužnosnika rekao da od Irana očekuju upis nekoliko mladih Afganistanaca na sveučilište kako bi nakon povlačenja sovjetske armije imali barem nekoliko ministara s višom stručnom spremom, jer s grupom ratnika može samo ratovati ali ne i upravljati. Kasnije su mladi Afganistanci primljeni na sveučilište, ali se danas nitko od njih ne želi vratiti. Oni kažu da u Afganistanu vlada nesigurnost i glad. Jedan od njih mi je rekao da I nabogatiji sloj ljudi u Afganistanu živi lošije od onog najsiromašnijeg u Iranu. U Heratu sam čuo da gradonačelnik prima 15 dolara mjesečno, znači pola dolara dnevno ili 4 kune.
Obzirom na velik broj emigranata, trgovina ljudima postala je novi izvor prihoda za iranske krijumčare. Obitelji afganistanskih imigranata koji stižu na granicu primorani su priječi dugi put prije nego stignu do Tehrana. Budući da postoji velika vjerojatnost da će ih uhititi u Zabolu, Zahedanu i Kermanu ili nekom drugom gradu oni stavljaju svoju sudbinu u ruke krijumčara s organiziranim prijevozom. Oni traže od izbjeglica milijun ili više riala po osobi kako bi ih doveli do Teherana. Kako u 99% slučajeva afganistanska obitelj ne raspolaže tolikom svotom, ostavlja jednu do dvije djevojčice u dobi od 13 do 14 godine zalog, a ostatak obitelji kreće zaobilaznim puteljcima prema Teheranu. Djevojčice su zadržane sve dok obitelj ne pronađe neki posao i pribavi potrebnu svotu novaca.
U većini slučajeva taj se novac rijetko može pribaviti. Jedna obitelj od deset članova koja duguje 10 milijuna rijala, nakon tri mjeseca mora na tu svotu platiti kamate. Kao posljedica toga, mnogi od djevojčica zadržane su kao taoci na granici i postaju privatnim vlasništvom krijumčara. Jedan od dužnosnika pogranične regije u povjerenju mi je rekao da se broj djevojaka talaca u jednom gradu te iste regije procjenjuje na 24,000 tisuća.
Jedan od mojih prijatelja koji je gradio kuću u Teheranu pričao mi je o svojim afganistanskim radnicima. Primjetio je da su oni većinu svoje zarade davali dvojici Iranaca koji su povremeno svraćali na gradilište. Kad je upitao radnike objasnili su mu da su se obratili krijumčarima kako bi sa afganistaske granice došli do Teherana. Budući da nisu imali novaca prevedeni su besplatno uz obećanje da će naknadno isplatiti potreban novac. Stoga sada dijelom novaca koji zarađuju isplaćuju krijumčare, a ostatkom prehranjuju obitelj.
Položaj afganistanskih izbjeglica koje idu u Pakistan malo se razlikuje od onih koje su se zaputile prema Iranu. U Iran dolaze većinom Hazari, budući da su šiiti i govore perzijski. Te dvije osobine koje dijele s Irancima razlog je njihovog dolaska u Iran. Njihova je nesreća što ih izgled Mongola čini drugačijima te otkriva njihovo afganistansko porijeklo.
Međutim Paštun koji ide u Pakistan, po izgledu se ne razlikuje od Pakistanca. I oni izabiru Pakistan zbog zajedničke vjere i jezika. Iako Pakistan Hazarima šiitima pruža veći stupanj slobode nego Iran, mogućnost zaposlenja je razlogom što se oni odriču te slobode. To znači da između kruha i slobode, kruh ima prednost, a čovjek se prvo hrani pa tek onda traga za slobodom! Postavlja se pitanje da li je današnji Iranac koji traga za slobodom, prebrodio krizu gladi?
Afganistanac sunit koji ide u Pakistan, budući da ne može pronaći odgovarajući posao brzo se uključuje u jednu od 2500 vjerskih škola koje su ustvari internati za prehranjivanje gladnih Afganistanaca.
Zapravo, za razliku od Irana koji nikada nije organizirano razmotrio problem afganistanskih izbjeglica, Pakistan je podučavanjem izbjeglica stvorio marionetsku talibansku vlast. To što se Pakistan prema afgnistanskim useljenicima ponašao odgovornije, ima jasne razloge. Prvi razlog je “durandska linija”. Prije pakistanskog otcijepljenja od Indije, Afganistan je graničio s Indijom, a područje Paštunistana bilo je predmetom ozbiljnog spora između Indije i Pakistana. Englezi su odredili graničnu crtu tzv. Durand I njome podijelili Paštunistan između Indije i Pakistana pod uvijetom da se nakon sto godina indijski dio ove pokrajine vrati Afganistanu. Kasnije, kada se Pakistan osamostalio, indijski dio Paštunistana ušao je u njegov sastav. Prije otprilike šest godina, Pakistan je trebao, prema međunarodnim zakonima, vratiti Afganistanu pola svoga teritorija tj. Paštunistan.
Kako će Pakistan pristati na vraćanje Paštunistana kada još uvijek indijski Kašmir smatra svojim teritorijem i namjerava ga otcijepiti od Indije? Zato je Pakistanu najbolje rješenje školovanje gladnog Paštuna u ratnika mudžahedina s ciljem vladanja u propakistanskom Afganistanu.
Naravno da talibani školovani u Pakistanu više ne traže od Pakistana, svog upravitelja, povrat Paštunistana. Nije bez razloga što se oko 100. godišnjice “durandske linije” pojavljuju talibani.
Kada promatraš talibane iz daleka, vidiš jedan opasan i nelogičan fundamentalistički pokret. Kad gledaš svakog Talibana pojedinačno, vidiš izgladnjelo siroče kojemu je zanimanje biti taliban, a glad ga je nagnala da pohađa vjersku školu.
Ako bi se tražili motivi pojavljanja talibana, vidjeli bi se nacionalni interesi Pakistana formiranog 1947. godine, znači prije oko 54 godine.
Ako je islamski fundamentalizam bio razlogom odvajanja Pakistana od demokratske Gandijeve Indije, zašto nastavak tog istog fundamentalizma ne bi bio razlogom opstanka Pakistana i njegovog proširenja po cijelom Afganistanu.
Zapravo do raspada Sovjetskog Saveza, Pakistan je svoj međunarodni ugled gradio kao prva linija obrane Zapada pred komunističkim Istokom. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, koliko je islamski mudžahedin i borac protiv komunizma izgubio na svom junaštvu u zapadnim medijima, toliko je i Pakistan izgubio stratešku važnost za Zapad. Zbog svega toga Pakistan je suočen s krizom nezaposlenosti.
Sociolozi tvrde da u današnjem svijetu svaka organizacija nešto kupuje i prodaje. Uzimajući ovu tvrdnju u obzir, vojske nude vojne usluge vlastitom narodu i državi, ili pak drugim državama.
Što je nacionalno gospodarstvo Pakistana na međunarodnoj sceni a osobito sa Zapadom? On igra ulogu vojne sile naizgled istočno orijentirane, dok u biti zastupa interese zapada prodajući vojne usluge SAD-u. Kada je raspadom Sovjetskog Saveza opao interes Zapada za takvom vrstom usluge, i takvo tržište je smanjeno. Prema tome, kojem je tržištu nakon Zapada, Pakistan trebao ponuditi svoje vojne usluge kao nacionalni proizvod? Odgovor je jasan! Pakistan stvara talibane s namjerom da potajnim preuzimanjem sudbine Afganistana u svoje ruke ima izliku za sudjelovanje na svjetskom tržištu vojnih usluga, kao i da odvrati afganistansku vlast od zahtjeva za vraćanjem Paštunistana, držeći je pod nadzorom. To što je rečeno o pakistanskoj krizi, prije svega krizi nezaposlenosti, ima korijene u ovome što je prethodno rečeno. Ako ja kao filmski redatelj, jednoga dana u svojoj državi ne mogu snimati filmove, zaputit ću se negdje drugdje kako bih nastavio svoju aktivnost. Tako je i s vojskom. Gdje god se rat zahukta, nacionalni kapital se troši na formiranje vojnih organa koji nude vojne usluge narodu i državi. Kad su ratovi završeni, ti isti organi za svoj opstanak traže nova tržišta, a u slučaju da ih ne nađu, smatraju se poniženima ili pak vrše vojni udar. Takvih primjera ima mnogo. Ali ima i onih gdje se vremenom vojni resursi pretvaraju u privredne i potpomažu cestogradnju, poljoprivredu i slično.
I na svjetskoj sceni za povećanje potražnje na tržištu oružjem svako toliko negdje se zarati da bi države mogle svojim narodima opravdati kupnju oružja.
Da se vratimo problemu emigracije. Pakistan je za razliku od Irana iskoristio afganistanske izbjeglice kao vjersko-političke studente i stvorivši od njih vojsku talibana.
Prije agresije Sovjetskog Saveza afganistanski narod se bavio stočarstvom. Nakon agresije, svaki se je Afganistanac, za obranu svoje udoline, pretvorio u mudžahedina i formirao više političkih stranaka. Povlačenjem Sovjetskog Saveza, nekadašni stočar koji je postao mudžahedinom, nije se vratio svome stočarstvu već je “novi posao” smatrao zanimljivijim i unosnijim. To je dovelo do međustranačkih sukoba. Šest susjednih zemalja Afganistana, pored Rusije i SAD-a, tražilo je svatko svoju potplaćenu stranu među zaraćenim grupacijama, i odjednom je započelo masovno zapošljavanje ljudi. Tržište građanskog rata poprimilo je takve razmjere, da su štete koje je rat prouzrokovao u Afganistanu nakon svega dvije godine bile veće od šteta nastalih tijekom dugotrajne okupacije Sovjetskog Saveza. Afganistanski narod je bio premoren od građanskog rata, a kada je Pakistan poslao talibansku vojsku s bijelim zastavama pod geslom općeg razoružanja i uspostavljenja mira u Afganistanu, narod ih je objeručke prihvatio te su oni vrlo brzo osvojili većinu afganistanskog teritorija. Tek tada su izašle na vidjelo pakistanske namjere talibana.
Uvijek se prigovara fundamentalističkoj strani talibana koja je zapravo površinska strana, a mnogo se manje bavi razlozima njihovog pojavljivanja. Za razliku od pjesnika iz Herata koji je u Iran došao pješice, i od tamo se pješice vratio, gladni Paštun i siroče koji su pješačili do pakistanskog Pešavara, vratili su se Toyotom - poklonom arapskih zemalja kao pomoć za oslobađanje Afganistana.
Odakle Pakistanu sredstva za poduku i opremanje talibana kada i sâm ima poteškoće u gospodarstvu i poljoprivredi? Ta sredstva pristižu iz naftom bogatih arapskih zemalja, kao što su to Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati. Te države smatraju Iran konkurencijom koja katkad izaziva nerede u Meki te su stoga su tražili jednu vjersku potporu u regiji koja bi konkurirala Iranu.
Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati koji su svoje interese modernog razvoja osjetili ugroženim, zbog parole “povratak islamu”, smatrali su da ako se može tražiti povratak islamu, zašto se ne bi moglo težiti islamu koji još nazadniji poput onog talibanskog. Ako je natjecanje u nazadovanju, a pobjednikom se smatra onaj koji je najviše nazadovao, zašto se ne bismo vratili na prapočetak, odosno talibanizmu.
U današnje vrijeme, emigracija je problem vrijedan razmatranja za kulturno, gospodarsko i političko planiranje. Primjerice, turski je radnik u Njemačkoj spreman obavljati poslove koje Nijemac ne bi nikada radio, I zato je emigrirao u Njemačku. Osim toga, za razliku od Nijemca koji ne voli djecu i porodicu, Turčin je proširio svoju obitelj, tako da se predviđa “turska većina” u Njemačkoj za nekoliko narednih desetljeća. Tako će Njemačka poprimiti turski identite i predviđa se da će za 30 godina njemačkim predsjednikom možda postati i Turčin. Ovo znači da njemačko tržište rada treba turskog radnika i ta potreba vremenom mijenja nacionalni identitet Njemačke. Apsurdno je to što nemar jednog naroda nakon nekoliko desetljeća može izmijeniti njegov identitet.
Iste je prirode i emigracija Azijata i Afrikanaca u Ameriku. U početku su europski emigranti odredili identitet američkog kontinenta. Međutim, emigranti većinom iz Afrike i Azije koji su u zadnje vrijeme uselili u SAD zbog revolucija ili odljeva kapitala i mozgova, za razliku od europskih emigranata u Americi, neprekidno se razmnožavaju i mijenjajući na taj način proeuropski identitet Amerike u azijsko-afrički. Tako da se u budućnosti može očekivati sukob europske i afričko-azijske civilizacije unutar američkog nacionalnog identiteta. Ako slogan “dijalog civilizacija” nailazi na velik odaziv u Americi, razlog tomu je zabrinutost američkog društva od mogućeg sukoba civilizacija u budućnosti, a ne ono što se pod tim smatra u Iranu – plan za međunarodni i svjetski dijalog. Taj veliki odaziv je odraz unutarnjih problema Amerike.
Afganistan zbog planina ima geografsku nesreću, ali i političku sa svojim susjedima. Davno je bilo aktualno pitanje o Francu-španjolskom diktatoru. Iako su susjedi Španjolske imali demokratski državni poredak, Francova Španjolska i dalje je bila diktatorska. Kasnije se uvidjelo da je takvo susjedstvo bilo korisno te je naposlijetku i Španjolska dobila demokratsku vlast, i danas predstavlja jedan od stubova Europske Unije. Znači da živjeti u blizini dobrog susjeda boljeg od nas samih I nama može omogućiti bolji život. Ovo bi se pitanje moglo razmotriti I za današnji Afganistan.
Susjedi Afganistana ovu državu smatraju ili prijetnjom, ili prilikom za rješavanje svojih vojno-političkih pitanja. Kad bi Afganistan bio okružen ekonimski razvijenijim zemljama na višem stupnju demokracije koje bi u njemu vidjele ekonomsko-kulturni potencijal a ne prijetnju, Afganistan bi imao bolju situaciju. Francova fašistička Španjolska zbog europskog demokratskog okruženja napokon je postala današnja prihvatljiva Španjolska. Međutim modernistički Amanallah Khanov Afganistan zbog nedostatka dobrosusjedskih odnosa pretvorio se u današnji talibanski Afganistan. Nije bez razloga arapska poslovica: prvo susjeda, onda kuću.
Tko su talibani?
Sociolozi tvrde da svaki narod od svoje vlasti prije svega zahtijeva sigurnost, zatim blagostanje, a na kraju prosperitet i slobodu. Nakon povlačenja Sovjetskog Saveza, naoružane afganistanske grupacije (mudžahedini) međusobno su zaratile i proširile nesigurnost na cijelu zemlju. U takvoj je situaciji narod tražio prije svega sigurnost. Svaka je grupa ratujući nastojala narodu osigurati nacionalnu sigurnost, ali budući da su i suparničke grupacije bile naoružane, nijedna nije bila toliko učinkovita u svojoj nakani. Bilo je besmisleno što su svi pokušavali oružjem uspostaviti sigurnost u Afganistanu, kada su i oružje i rat predstavljali samu nesigurnost. Prvotni cilj, koji je bio uspostava sigurnosti u zemliji, nije im uspio. Zbog svega toga pakistanska politika razoružanja i slanja talibanskih svećenika s bijelim zastavama i pod parolom mira je uspjela, jer je narod tražio sigurnost a talibani su je obećali uspostaviti, ali jedino s bijelim zastavama.
Kad sam boravio u Heratu (stanovnici Herata govore perzijski, a talibani paštunski jezik) upitao sam trgovce o tajnim i javnim talibanima. Odgovorili su mi da su njihove trgovine, prije dolaska talibana, jedamput dnevno pljačkane a svaki je čas netko gladan i oboružan krao novac iz blagajne. Čak su i protivnici Talibana bili zadovoljni sigurnošću koju su ovi uspostavili. Takvo stanje sigurnosti je uspostavljeno zahvaljujući sveopćem razoružanju i uvođenju visokih kazni kao što je odsijecanje ruku kradljivaca. Te su kazne toliko stroge, neoprostive i trenutačne da kada bi i stavili jedan kruh pokraj onih 20 tisuća ljudi koji umiru od gladi u Heratu, nijedna ga ruka od straha ne bi ukrala. Susreo sam vozače kamiona koji su mi pričali da već dvije godine putuju u Afganistan i uvijek ostavljaju svoje kamione otključanima bez ijednog slučaja provale. Sigurnost je prvi nacionalni zahtijev Afganistanaca, ne samo kada je u pitanju materijalna sigurnost, nego i kada je riječ o sigurnosti života i časti. Mnogo sam puta čuo, da su prije dolaska talibana, život i čast izbjeglica koje su prolazile Afganistanom bili izloženi opasnosti od strane drugih etničkih skupina. Međutim, razoružanje i kazna kamenovanjem smanjili su broj takvih prekršaja.
U Afganistanu ima 20 milijuna stanovnika od kojih je 30% emigriralo zbog gladi i nesigurnosti, 10% umrlo ili poginulo, a ostalih 60% svakodnevno umire od gladi. Po statistikama UN-a nakon nedavne suše u Afganistanu, milijun je ljudi izloženo smrti. Danas kada putujete u Afganistan, na svakom koraku možete vidjeti ljude koji umiru od gladi. Zbog gladi narod nema snage ni za kakvu akciju, nitko ne posjeduje oružje za napad ili obranu, a uslijed tako teških kazni nitko nema hrabrosti ni za kakav prekršaj. Prema tome, jedini spas preostaje čekati i umrijeti zbog ljudskog nemara koji je zahvatio kuglu zemaljsku, jer ovo vrijeme nije vrijeme za Sadi-jev stih: “Bani adam a’za-je jekdigarand” (ljudi su dijelovi jednoga tijela). Jedino stvorenje čije srce nije bilo kameno bio je baš Budin kip u afganistanskom Bamianu. On se, unatoč svojoj veličanstvenosti, osjećao poniženim zbog razmjera afganistanske katastrofe, i od srama se srušio. Budin spokoj i isposništvo pred ovim narodom željnim kruha izgubili su smisao, i Buda se od srama srušio. Srušio se da bi svijetu pokazao toliko siromaštva, gladi, neznanja, potlačenosti i smrti. Jedna kineska poslovica kaže: “Dok ti prstom pokazuješ na Mjesec, budala pilji u tvoj prst”. Nitko nije pimijetio Budin prst koji je upirao na narod koji umire. Informacijski sateliti, novinske agencije, novine i radiotelevizije, faksovi, telefoni i internet, zar sve to postoji da bi piljili u njih ili u sadržaj onoga što prenose? Da li je neznanje talibana i njihov fundamentalistički pogled dublji od neznanja Zemlje o nesretnoj sudbini afganistanskog naroda.
Kad sam odlučio snimati film o gladnim Afganistancima, nazvao sam dr. Kamala Hosseina, bangladeškog predstavnika UN-a, i zatražio vizu za sjever Afganistana koji je bio pod kontrolom Ahmada Šaha Masuda (za vrijeme prijevoda ove knjige, Ahmad Šah Masud izgubio je život u atentatu talibanskih plaćenika. op. prev.), te za grad Kandahar, tada u rukama talibana. Bilo je dogovoreno da ćemo krenuti na put s jednom malom ekipom, no međutim, na kraju su dozvolili odlazak samo dvije osobe (moji sin i ja) s malom video-kamerom. Trebali smo otputovati u Islamabad i otuda letjeti na sjever Afganistana UN-ovim avionom koji leti jedamput tjedno. Nakon dva tjedna javili su se iz ureda UN-a i pitali za datum leta, a mi smo izrazili spremnost da odmah krenemo. Njihov je prijedlog bio da odgodimo putovanje za mjesec dana tj. za veljaču 2000. godine. Nakon našeg inzistiranja da otputujemo što prije, uslijedio je odgovor: “Upravo sada mnogi umiru od gladi, a u idućem mjesecu predviđa se još veći broj umrlih zbog hladnoće. Zato vam predlažemo da idete što kasnije jer će vam film biti zanimljiviji!” Na naše čuđenje da nam objasne što to znači “zanimljiviji”, odgovorili su da ćemo možda tada uspjeti probuditi savjest svijeta!
Nisam znao što trebam odgovoriti. Nakon trenutka šutnje upitao sam možemo li putovati i na sjever i na jug? Rekli su nam da za putovanje na jug talibani vjerojatno neće pristati budući da ne vole novinare. Kada sam obećao samo snimanje gladnih koji umiru odgovorili su nam da ni to ne bi odobrili. Osim toga, za pakistansku vizu trebao sam dobiti poziv UN-a. Stigao je faks da moram osobno otići do pakistanskog veleposlanstva u Teheranu. To me je razveselilo jer sam i prije od njih dobio vizu za Afganistan radi nabavke kostima za film Kandahar. Javio sam se, ali nisam baš bio najbolje primljen. Kasnije su me pozvali na razgovor. U sobi smo se zadržali oko 20 minuta od kojih se 15 minuta govorilo o mojoj kćerki Samiri i njezinim svjetskim uspjesima ne bi li zaboravili pravu temu. Ipak su me na kraju upitali zašto sam preko UN-a tražio vizu, i zbog čega im se nisam odmah osobno obratio ? Smjesta su dodali kako ne žele da se snima film u kojem će se “dobra” talibanska vlast prikazati lošom i rekli mi: ”Vi ako hoćete u Pakistan, dobro došli, ali ne i u Afganistan”. Imao sam osjećaj da sam u veleposlanstvu talibanskog Afganistana a ne u pakistanskom. Upitao sam ih jesu li gledali moj film Biciklist čiji sam dio snimio u pakistanskom Pešavaru. Film koji želim snimiti nije politički, već je poput Biciklista humanih namjera, i nastoji pomoći Afganistancima. Objasnio sam im da se moj film bavi krizom nezaposlenosti, gladi i humanitarnom katastrofom afganistanskog naroda. Na to su mi odgovorili da u Iranu ima 2,5 milijuna afganistanskih izbjeglica, i da zašto o njima ne snimim film. Svaki je razgovor uzaludan. Moja je putovnica ostala kod njih, a nakon nekoliko dana primio sam obavijest da mi je turistička viza gotova za putovanje u Pakistan, ali ne i za odlazak u Afganistan. Na odlasku iz pakistanskog veleposlanstva u Teheranu obistinilo se sve što sam čitao o vezi Pakistana s talibanima.
Prisjetio sam se jedne talibanske škole u Pešavaru, u Pakistanu. Kada sam tražio da prisustvujem jedan dan u školi, istjerali su me čim su saznali da sam Iranac. Sjetio sam se, također, kad su me prilikom snimanja Biciklista u Pešavaru uhitili i vezavši lancima odveli u zatvor. Kad god snimam neki film o Afganistanu, nađem se u Pakistanu - ne znam zašto! Neki su mi govorili da se čuvam, jer mi na granici prijeti otmica ili likvidacija. Talibani sve svoje protivnike i one sumnjive likvidiraju već na putu između Zahedana i Zabola (iranski gradovi blizu afganistanske granice). Odgovorio sam im kako moj film ima humanitarne ciljeve, a ne političke. Međutim, jednoga dana nakon snimanja blizu granice presrela me je jedna grupa ljudi i upitala za Makhmalbafa! Ja sam tada nosio afganistansku nošnju, imao sam šešir (kao Ahmad Šah Masud) i šal koji mi je prekrivao pola lica, a kako mi je narasla i brada, izgledao sam kao Afganistanac. Zato sam ih uputio drugim pravcem i pobjegao. Još ne znam tko su bili ti ljudi, zaduženi za političku likvidaciju, krijumčari ili netko drugi.
Vratimo se temi talibanske sigurnosti. Talibani su zahvaljujući sveopćem razoružanju Afganistana, izvršenju visokih kazni poput odsijecanja ruku provalnika, kamenovanja preljubnika, te likvidacije i strijeljanja protivnika, vratili formalnu sigurnost. Kada slušate Radio Šerijat (glas talibana) koji se emitira najviše dva sata dnevno, ne čujete ništa o ratnim zbivanjima u zemlji radi održavanja stanja sigurnosti, ali možete čuti kako su primjerice stanovnici grada Tahara toplo dočekali talibane! To znači da je Tahar napadnut i “oslobođen”! Na radiju nema ništa drugo osim vijesti o molitvi petkom, obavijesti o odsijecanju ruku provalnika, kamenovanju mladića preljubnika, ili bičevanju frizera koji mladiće šiša po zapadnjačkim modelima.
U svakom slučaju postoji jedan osjećaj sigurnosti koji se razlikuje od nesigurnosti koja je vladala prije dolaska talibana.
Međutim, Afganistan nema onu ekonomsku moć kojom bi talibani stvarali blagostanje, što znači da su talibani ispunili samo prvi zahtjev naroda - sigurnost. Oni koji ratuju protiv talibana, prijetnja su toj sigurnosti, a oni koji ih podržavaju smatraju da Afganistanom treba vladati afganistanski narod, te da onaj koji dođe na vlast najprije treba osigurati mir. Svaki rat dovodi zemlju u stanje nesigurnosti, a zadatak je slijedeće vlasti ponovno uspostavljanje sigurnosnog stanja u zemlji. Obzirom da Afganistan zagovara plemensko uređenje države, dolazak novog vladara predstavlja prijetnju sigurnosti u zemlji. Stoga je najbolje priznati svakoga tko dođe na vlast u Afganistanu kako bi on mogao rješavajući krizu gladi ukoračiti u drugo razdoblje razvoja. Pristalice ovakvog mišljenja smatraju neosnovanom kritiku upućenu talibanima o nepostojanju slobode u Afganistanu, jer drže da gladan narod koji živi u nesigurnosti više traži hranu i sigurnost nego slobodu i razvoj.
Na kraju, kao odgovor na pitanje “Tko su talibani”, treba reći da je na političkoj razini njihova vlast nametnuta od strane Pakistana koji je podržava. Na individualnoj razini, talibani su izgladnjeli učenici školovani u vjerskim školama u Pakistanu gdje su dolazili da se nahrane, a iz kojih su izlazili kako bi vršili neku političko-vojnu dužnost u Afganistanu. Talibani su kao politička grupacija zaslužni za širenje fundamentalizma u regiji, a s druge strane riječ je o onim istim Paštunima koji su od vremena Ahmada Ebdali-a do danas jedini iskusni vladari Afganistana. Oni su danas nakon jednog burnog razdoblja ponovno došli na vlast i obnovili 250-godišnju moć.
Unazad 250 godina, osim jednog devetomjesečnog razdoblja vlasti Tadžika i dvogodišnje vlasti Rabbani-a (također Tadžik) Paštuni su uvijek bili na vlasti, tako da je njihovo iskustvo, po mišljenju nekih, potrebno današnjem Afganistanu.
Ja se baš ne razumijem u te stvari. Moj posao je snimanje filmova, a time se pozabavim kad želim sagraditi strukturu svoga filma na stvarnim i točnim temeljima. Međutim što dalje idem, stvar postaje složenijom. Pitam se - kada SAD vidi potrebu, oslobađa Kuvajt za tri dana, a zašto ne poduzima nijedan korak kako bi spasio 10 milijuna žena zatočenih ispod vela, bez prava na školovanje i društveni status?! Zašto ne spriječe ovaj primitivizam nastao u suvremenom dobu?! Zar SAD nema dovoljno moći ili motivacije?! Znam odgovor: Afganistan nema dragocjeni proizvod zvan nafta i devizni prihod koji ona donosi i kojim bi SAD naplatio troškove oslobađanja. Postoji i drugi odgovor: kada bi SAD dozvolio talibanima da “traju” još nekoliko godina, ružna slika koja se svijetu predstavlja o jednoj istočnjačkoj ideologiji, drži Afganistan imunim od modernizma i razvoja. S druge pak strane, kada bi se revolucionarno i reformističko tumačenje islama, prisutno u nekim zemljama, moglo pridružiti talibanskoj slici nazadovanja, svijet bi zauvijek bio cijepljen protiv širenja islama. Neki ovu tvrdnju smatraju klišeiziranom i istrošenom i ne prihvaćaju je.
Tko je mula Omar?
Na putu prema Kandaharu do kojeg nisam stigao, svugdje se govori o muli Omaru. Njegov nadimak je amir ul-mu’minin što znači vođa pravovjernih. Neki iranski političari drže kako je on nečiji izum kako bi konkurirao Iranu. Međutim, o prošlosti mule Omara nitko ništa ne zna. Kažu da ima oko 40 godina i slijep je na jedno oko, ali ne postoji njegova slika da bi se to provjerilo. Kako je jedan narod može preko noći prihvatiti nekog poluslijepog za vođu a da ga prije toga nikad nije vidio? Palo mi je na pamet da snimim film o njemu! Zbog političkog sadržaja filma odustajem od snimanja, ali moja znatiželja ipak nije zadovoljena. Ako je Pakistan isplanirao precizan scenarij razoružanja afganistanskog naroda poharanog građanskim ratom i za to dobio odobrenje, na koji je onda način planirao dolazak vođe mule Omara lišenog ikakve prošlosti? Onaj tko nije nitko i nije nikada viđen, postao je vođom jednog naroda kojega svaka etnička skupina ima svoga vođu za sebe! Možda je u tome i tajna. Kad bi netko poznat bio izabran za afganistanskog vođu, činjenica da ga svi poznaju, bila bi izgovor da mu se usprotive. U blizini granice čuo sam jednu smiješnu anegdotu. Ima jedna pogranična kavana u koju zalaze pripadnici različitih etničkih skupina. Kavana je imala televizor opremljen brisačem kojim bi vlasnik upravljajući daljinskim po potrebi oprao i osušio ekran. Kada su ga upitali zašto to čini, objasnio je da za vrijeme emitiranja programa, kad god bi se pojavio vođa jednog od afganistanskih naroda na televiziji, njegovi bi protivnici pljuvali po ekranu. Kako većina posjetitelja kavane žvače travu, ekran bi nakon nekog vremena postao žut. Zato je domišljati vlasnik izumio taj brisač.
Kada je slika afganistanskih vođa toliko omražena među različitim narodima, a s druge strane Afganistanu je potreban jedan vođa, najbolje je rješenje izmisliti vođu bez lika koji ni svojom pojavom ni prošlošću ne bi bio predmetom kritike, a i televizori ne bi trebali brisače! Da se nisam sramio zbog Budinog srama, ova bi se knjiga zvala “Afganistan - zemlja bez lika”. Zemlja u kojoj ni vođa, ni televizija, ni novine ni žene nemaju lika.
Koga god pitam za mulu Omara odgovara mi: “On je Božji izaslanik na zemlji koji je umjesto ljudskih zakona proglasio Kur’an ustavom zemlje.Vrlo je pobožan kao i njegovi sljedbenici. Jedan je od njih i guverner Herata s godišnjo plaćom od 15 dolara i živi zajedno s onom bijedom koja umire od gladi na ulicama Herata.
Shvaćam da je lik ovog čovjeka bez lika, mislim na mulu Omara, potpun i odgovarajuć, jer na Istoku nitko od svog vođe ne zahtijeva moderno znanje, specijalnost, nacionalni i globalni svjetonazor. Dovoljno je da malo nalikuje narodu. Jedan je Afganistanac izjavio: “Ja sam zadovoljan, jer ako i zaspim gladan, i mula Omar stalno posti. Mi smo slični. Bogu hvala što imamo takvog vođu.”
U Heratu sam razgovarao s jednim studentom medicine. Ne želi da ga vide kako sa mnom razgovara. Pitam ga zna li koliko studenata ima Afganistan. Odgovara: “Tisuću”. Pitam na kojim smjerovima, a on mi odgovara: “Samo medicina i tehnika”. Pitam ga što studira; “Teoretsku medicinu, jer je mula Omar zabranio anatomiju i obdukciju”. Na pitanje je li vidio sliku mule Omara, odgovara da nije i odlazi.
Među izbjeglicama paštunskog jezika susreo sam neke koji, iako sami nisu vidjeli mulu Omara, tvrde da poznaju one koji su ga vidjeli. Čak sam i među iranskim političarima susreo neke koji su mišljenja da on postoji i da je vrlo zgodan! Jedna grupa Afganistanaca koja noći u Iranu, a danju u Afganistanu prodaje datule, očarana mulom Omarom, s vjerom mi je pričala da je on jedan običan i borben hodža koji je jedne noći usnio kako ga je Poslanik islama zadužio da oslobodi Afganistan. A kako je Bog stalno uz njega, u roku mjesec dana oslobodio je Afganistan!
Uloga međunarodnih organizacija u Afganistanu
Procjenjuje se da oko 180 međunarodnih organizacija djeluje u Afganistanu. Što sam ih više tražio u Heratu, manje sam na njih nailazio. Obratio sam se Crvenom križu ali su izbjegavali odgovoriti na moja apolitična pitanja. Na kraju sam shvatio da te organizacije imaju nekoliko uloga: prije svega, razdijeliti kruh onima koji umiru od gladi; drugo, pokušati osloboditi ili razmjeniti ratne zarobljenike Sjevera i Juga i treće, proizvoditi proteze (za ruke i noge) za stradalnike na minama.
Međutim, izuzev gotovo nikakve uloge međunarodnih organizacija, fasciniraju me mladi ljudi koji su s njima došli. Susreo sam devetnaestogodišnju Engleskinju zaduženu za proizvodnju umjetnih ruku i nogu . Kada sam je upitao zašto je ovako mlada došla u ovu nesigurnu zemlju gdje ne može mirno šetati ulicama, umjesto da živi svoj život u razvijenoj Europi, odgovorila je da je za nju situacija nešto drugačija. U Afganistanu gdje su žene zamotane u burku, ona otkrivenog lica radi u svom uredu. I dodala je: “Došla sam ovamo gdje mogu biti od koristi. Ovdje svaki dan napravim ponekoliko proteza za ruke i noge. U Engleskoj nije bilo posla koji bi mi pružio toliko zadovoljstva. Otkad sam došla u Afganistan, stotine je ljudi prohodalo uz pomoć nogu koje sam im ja napravila.”
Imam osjećaj da je uloga međunarodnih organizacija svedena na ograničenu pomoć liječenja dubokih rane ovog naroda i ništa više. Doktor Kamal Hossein, izaslanik UN-a ne javlja mi se, vjerojatno postiđen činjenicom što mi nije mogao ishoditi pakistansku vizu. Sjećam se njegovih riječi onoga dana kad je navratio do našeg ureda i govorio o praznini koju osjeća zbog uzaludnog napora svog posla, pa je izrazio želju da postane mojim pomoćnikom. I ja sam također, po svršetku snimanja filma “Put u Kandahar”, osjetio istu prazninu i ispraznost svog zanimanja. Ne vjerujem da mali plamičak saznanja koje nam donosi reportaža ili film, može spaliti duboki ocean ljudskog neznanja. I ne vjerujem da devetnaestogodišnja Engleskinja može spasiti zemlju čiji će stanovnici i kroz idućih 50 godina gubiti ruke i noge na minskim poljima. Zbog čega doktor Kamal Hossein još uvijek šalje UN-u svoje izvješće? Zbog čega sam snimio taj film ili pišem ove retke? Ne znam. Kako Pascal kaže “Srce ima svoje razloge koje razum nepoznaje”.
Afganistanska žena, najveći zarobljenik na svijetu
Afganistansko društvo je društvo muške dominacije. Čak se može tvrditi da su prava 10 milijuna afganistanskih žena koje sačinjavaju polovicu populacije, manja i od prava najslabijih i nepoznatih plemena u Afganistanu. U afaganistanskom društvu muške dominacije, ne može se naći nijedno pleme za koje ova tvrdnja ne vrijedi. Čak ni kod Tadžika Afganistanka nema pravo izaći na izbore.
Nakon dolaska talibana zatvorene su škole za djevojčice i žene duže vrijeme nisu smjele izaći na ulicu. Najtužnija činjenica jest ta što je i prije dolaska talibana samo jedna od 20 žena bila pismena. Ovaj podatak pokazuje da je afganistanska kultura praktično zabranila školovanje za 95% žena, a talibani još onim preostalim 5%. Zašto se onda ne bi moglo zapitati da li je afganistanska kultura rezultat talibana ili je njihov uzrok? Za vrijeme mog boravka u Afganistanu vidio sam pokrivene žene kako prosjače, hodaju ulicama i kupuju rabljenu robu. Zanimljivo je bilo to što su neke žene dječacima na ulici pružale prste kako bi im oni nalakirali nokte. Dugo sam vremena razmišljao zašto same ne kupe lak i nalakiraju nokte kod kuće. Kasnije su mi rekli da je ovako jeftinije! Pomislio sam da je dobro što afganistanska žena, iako pokrivena velom, nije izgubila volju za životom i ljepotom, i unatoč bijedi misli na svoj izgled. Potom sam zaključio da pravo na život ne znači zatvoriti ženu u kuću i odjeću i biti sretni što se još uvijek dotjeruje. To samo pokazuje da unatoč takvom “zatvoru”, Afganistanka mora svome mužu biti privlačna kako bi konkurirala njegovim drugim ženama. Poligamija koja je uobičajna čak i među mlađim dobnim skupinama, pretvorila je domove mnogih Afganistanaca u harem. Iako su mirazi toliko visoki da vjenčanje više nalikuje kupnji žene, prilikom snimanja filma vidio sam starca koji je udao desetogodišnju djevojčicu kako bi dobivenim novcem oženio jednu mladu djevojku. Kao da se jedan ograničeni kapital prilikom selidbe djevojaka, stalno vrti iz jedne kuću u drugu. Nerijetki su i brakovi s razlikom od 30 do 50 godina između bračnih drugova. Te žene obično žive u istoj kući a ponekad čak dijele i istu sobu. Ne samo da su se predale takvom načinu života, nego su se na nj i navikle. Za snimanje filma donio sam mnogo odjeće i burki iz Pakistana i Afganistana. Žene koje su, nakon mnogo inzistiranja, pristale glumiti u filmu umjesto novaca su tražile nacionalnu nošnju. Jedna je od njih zatražila burku za svoju kćer. U strahu da će burka postati modom u Iranu, nisam je nikome poklonio. Jednom kada smo tražili afganistanske žene da glume u filmu, jedan mi je muž rekao da je previše čestit da bi pristao pokazati svoju ženu. Kada sam mu uzvratio da je njegova žena pokrivena burkom i da ćemo samo to snimati, dodao je da ljudi koji gledaju film mogu zamisliti žensku osobu ispod burke, a to je nečestito! Puno sam se puta upitao jesu li talibani donijeli burku ili burka talibane? Utječe li politika na kulturne promjene ili pak kultura na promjenu vlasti?
U izbjegličkom kampu Niatak u Iranu, sami su Afganistanci zatvorili javnu kupaonicu misleći da bi kakav prolaznik mogao pomisliti kako se iza zida kupaonice suprotni spol kupa i tako počiniti grijeh. U Afganistanu trenutno nema ženskih liječnika. Da bi objasnila što je boli, bolesnica treba muža, oca ili brata koji će umjesto nje razgovarati s liječnikom.
Treba spomenuti i to da na vjenčanjima još uvijek umjesto mlade njezin otac ili brat izgovaraju riječ “da”.
Agresivnost Afganistanaca
Freud kaže da je ljudska agresivnost uzrokovana njihovom animalnom prirodom, a civilizacije poput tanke ovojnice samo prikrivaju tu animalnost. Na najmanji udar sukoba i ratova ova ovojnica puca i ljudska se agresivnost i okrutnost ponovno ispoljava.
Ja sam mišljenja da je agresivnost prisutna i kod razvijenijih civilizacija, samo što se ispoljava u suvremenijem obliku. Koja je razlika između smrti i odrubljivanja glave nožem, sabljom ili mačem, ubijanjem metkom, ručnom bombom, minom, ili raketom? Ustvari, kritika nasilja je u većini slučajeva kritika sredstava kojima se ono služi. Današnji svijet smrt milijun gladnih Afganistanaca zbog međunarodne nepravde i stradanje 10% Afganistanaca nakon invazije bivšeg Sovjetskog Saveza ne naziva okrutnim, ali prizor odrubljivanja glave jednog čovjeka u Afganistanu dugo je vremena bila glavna vijest svjetskih medija. Naravno da promatranje prizora odsijecanja glave izaziva užas i zgražavanje, ali zašto svakodnevno umiranje sedmoro ljudi na minama nije užasno i ne izaziva u nama iste emocije? Zbog čega je nož okrutan a mina nije? Suvremeni Zapad kritizira samo oblik afganistanskog nasilja, ali ne i njegovu bit.
Zapad ako hoće može proglasiti sveopću žalost zbog rušenja Budinog kipa i napraviti od toga dramu, a kada se radi o milijunskim žrtvama zadovoljit će se samo statističkim podacima. Staljin je rekao da je smrt jednog čovjeka katastrofa, ali smrt milijun ljudi samo brojka.
Afganistan je zemlja plemenske kulture i u njoj vlada plemenski društveni poredak. Ta su plemena i pred stranim osvajačima i u međusobnim sukobima pokazivala svoju okrutnost. Iako Afganistan zovu muzejem rasa i naroda, rijetko je koji turist obišao taj muzej, a ako se na to i odlučio, bio je to ili Nader Šah s namjerom da osvoji Indiju, ili Sovjetski Savez da dođe do obala toplih mora. Stoga je Afganistanac učio okrutnost ne samo od surove prirode, već i od okrutnih osvajača.
Što je ishod rata u Afganistanu?
Afganistan je država koja se prije 250 godina odvojila od Irana, a prije 150 (po nekima 82) godina postala priznata u svijetu. Englezi su prije otprilike 100 godina “durandskom linijom” odredili njegove granice, nakon čega je Afganistan, ima već 77 godina, pretrpio slabi val preuranjenog i neosnovanog modernizma. Prije 20 godina napao ga je Sovjetski Savez, a ima desetak godina kako je zahvaćen građanskim ratom. Oko 40% afganistanskog stanovništva tragično je poginulo ili izbjeglo, i pored svega toga ova je zemlja kao i njezin narod bivala zanemarenom, smatrana prijetnjom ili korištena kao sredstvo za zastrašivanje drugih.
Kada sam prelazio granicu, vidio sam iranske topove usmjerene prema Afganistanu, a pri ulasku u Afganistan, afganistanske topove usmjerene prema Iranu. Topovi su simbol prijetnje jedne zemlje drugoj.
Na afganistanskoj strani granice čuo sam kako je vojni zapovjednik pozvao iranskog konzula i rekao mu: “Vidiš da su sve naše kuće izgrađene od opeke. Prema čemu su upereni vaši topovi? Ako srušite naše glinene kuće, čim padne kiša ponovno ćemo ih sagraditi od blata. Ali zar vama ne bi bilo žao da srušimo vaše lijepe zgrade? Vi od blata ne možete napraviti staklo, željezo i pločice! Radije dođite i popravite našu cestu koja vodi prema Heratu.”
Dok sam putovao autom iz Dogaruna za Herat, imao sam osjećaj da plovim čamcem po valovitom moru, i tada sam se prisjetio snimanja jednog filma u perzijskom zaljevu. Valovi su naš mali čamac dizali uvis i ponovo bacali na površinu. Brodar nam je rekao: “Ako se čamac prevrne, zbogom!”. Na cesti prema Heratu opet sam vidio valove, ali ovaj puta valove od prašine.
Na putu slušam radio. Već godinama ne slušam radio, ne gledam televiziju a mjesecima nisam ni čitao novine. U Iranu je prvi dan školske godine. Oko 2 milijuna prvaša danas kreće u prvi razred. To su najavili na vijestima iranskog radia. Na oči mi naviru suze. Samo ne znam da li od radosti što oni idu u školu, ili od tuge što afganistanska djeca ne idu. Promatram cestu i čini mi se kao da gledam film. Od vozač čujem da su u nekim kućama tajno organizirali školu za djevojčice i da neke djeca uče kod kuće. Pomislih u sebi da je i to dobra ideja za film. Stižemo u Herat. Vidim kako žene na ulici lakiraju svoje nokte. Dobra ideja za film! Susrećem devetnaestogodišnju Engleskinju koja je dobrovoljno došla u opasan Afganistan - dobra ideja za film! Gledam muškarce stradale na minama, gledam gladne što umiru na ulicama - dobra ideja za film! Poelim napustiti kinematografiju i započeti drugi posao.
Rješenje krize nezaposlenosti
Kada razvijene zemlje zasite domaće tržište svojim proizvodima, kreću u potragu za svjetskim tržištima. Kako bi pokrile svoje troškove, nerazvijene zemlje nude razvijenima sirovinu ili jeftinu radnu snagu u zamjenu za novac. U ovoj igri, zbog planinskog reljefa i nedostatka prometnica, Afganistan nije imao mogućnosti za iskopavanje svojih rudnih bogatstava kako bi ponudio sirovinu. S druge strane, zbog lošeg upravljanja državom i stočarskog stanovništva rasutog posvuda, Afganistan nije mogao svoju radnu snagu ponuditi svjetskom tržištu. Zato je ostao daleko od svjetske ekonomske igre i preživljavao od beznačajnog bogatstva svojih pašnjaka. Upadom bivšeg Sovjetskog Saveza, stočar se pretvorio u ratnika. Povlačenjem Sovjeta, ovaj se ratnik više nije htio vratiti stočarstvu. Zatim je otpočeo građanski rat, zavladala je nesigurnost i emigracija je poprimila velike razmjere. 30% afganistanskih izbjeglica koje je iskusilo, možda bolji život u drugim gradovima, nije se htjelo vratiti na pašnjake svakodnevno ugrožene sušom, već je težilo civiliziranijem načinu života. To znači da je Afganistan, unatoč svom kašnjenju kroz povijest, objavio svoju želju za sudjelovanjem u svjetskoj igri tržišne razmjene.
Međutim, koji je kapital najspremniji za ulazak na svjetsko tržište proizvodnje i potrošnja? Bez sumnje, to je afganistanska radna snaga. Radna snaga je mnogo unosnija od iskopavanja rudnih sirovina u toj planinskoj zemlji bez cesta. Ukoliko se Afganistanska vlast uspije osloboditi vojnopolitičkih stajališta i krenuti u pravcu stručnosti, ekonomije i zapošljavanja Afganistanaca koje predstavlja izvor i jedino rješenje trenutne krize, s nacionalnom upravom zemlje, kao što se pokazalo dobrim iskustvom u maoističkoj Kini, djelomično ostvarilo u Gandijevoj Indiji i još više u Japanu, Afganistan će moći sudjelovati u svjetskoj tržišnoj razmjeni i tamo zauzeti svoje mjesto.
S ovakvim stajalištem, bolest Afganistanaca više nije neriješiv problem, nego je prilika za zapošljavanje afganistanskih liječnika; nedostatak liječnika specijalista više nije katastrofa, nego prilika za školovanje i podučavanje mladog medicinskog osoblja; glad ne predstavlja nedaću, nego tržište za potrošnju kruha; nedostatak kruha nije problem, već tržište za proizvodnju pšenice; nedostatak pšenice nije problem, već tržište za kontrolu neiskorištenih izvora vode. Tada voda pod kontrolom zahvaljujući radu znači branu, a brana podignuta radom znači pšenicu. Pšenica je kruh, a kruh predstavlja sitost. Kad nema više gladi ima viška, a kad ima viška i razvoj je moguć. Razvoj je civilizacija.
Staljin je rekao da je smrt jednog čovjeka katastrofa, ali smrt milijun ljudi samo brojka.
Od dana kada se je afganistanska dvanaestogodišnja djevojčica (vršnjakinja moje kćerke Hane) onesvijestila zbog gladi na mojim rukama, pokušavam objasniti dubinu afganistanske katastrofe, međutim pišem samo o brojkama. Bože moj! Zašto sam poput Afganistana toliko nemoćan?
Sjetim se pjesme i progonstva pjesnika iz Herata. Poželim se negdje izgubiti ili od srama, poput Budinog kipa, srušiti.
Pješice sam došao, pješice ću otići.
Kao stranac bez ičega ću otići.
I kao dijete bez lutke ću otići.
Čarolija progona večeras će završiti.
I stol što je bio prazan, će se zatvoriti.
To sam ja, koji patnjom cijeli obzor prolazi.
To sam ja, u prolazu uvijek, tko god me vidi.
Sve što nemam, ostavit ću.
Pješice sam došao, pješice ću otići.
U mjesecu farvardinu 1380. g.
Ožujak 2001. g.*
* Statistički podaci navedeni u ovom članku uglavnom su preuzeti iz objavljenih izvještaja UN-a i svjetskih press agencija. Također je korištena “zelena knjiga” iranskog ministarstva vanjskih poslova, izuzev u slučajevima kada su nam afganistanski stručnjaci izložili uvjerljivije podatke. Međutim, posljedniji podaci koje je objavio UN potvrđuje da afganistanska tragedija svakoga trena poprima sve veće razmjere i postaje sve bolnija.
Mohsen Makhmalbaf(1951)
Jedan od živućih eksponenata iranske kinematografije Makhmalbaf, također je jedan od najaktivnijih umjetnika postrevolucijskog razdoblja u svojoj zemlji. Dobitnik više od 15 međunarodnih nagrada, Makhmalbaf režirao je oko 20 kratkometražnih I dugometražnih filmova, većina prikazanih na filmskim festivalima diljem svijeta.
Od najpoznatijih njegovih filmova možemo nabrajati: Torbar (Dastforuš), Biciklist (Bicycleran), Nareredin šah, filmski glumac (Nasereding šah, aktor-e sinema), njegov prigodni film povodom stote godišnjice kinematografije: Kinematografija, pozdrav! (Salam sinema), turski film Vrijeme ljubavi, Svadba dobrih (Ezdevađ-e huban), Glumac (Honarpiše), Kruh I vaza (Nun va goldun), Tadžički film Tišina (Sokut), Jabuka (Sib) zajedno s kčeri Samirom i aktualni Kandahar (Safar-e Qandahar).
Rođen u siromašnoj obitelji u Tehranu u 1951. godine, Makhmalbaf, kao petnaestogodišnjak napušta školu da bi formirao skupinu religioznih aktivista protiv režima šah Reze Pahlavi-a. Dvije godine kasnije biva uhićenim. Spašen je od smrtne kazne samo zbog maloljetnosti.
Ostaje u zatvor sve do islamske revolucije (1979). Nakon oslobođenja počinje svoju karijeru kao politički umjetnik. Napisao je 28 kratkih priča, 3 novele, 10 kazališnih scenarija, 2 knjige eseja i 28 skripti (većinom zabranjenih), sve to prije prvog pokušaja kao redatelj u 31. godini ivota (1982. g.) s predstavom Nasuhovo pokajanje (Tobe-je Nasuh).
- Safar e Ghandehar (2001)
- Roozi khe zan shodam (2000)
- Tales of an Island (2000)
- Takhté siah (2000)
- Ghessé hayé kish (1999)
- Sib (1998)
- Sokout (1998)
- Nun va Goldoon (1996)
- Gabbeh (1996)
- Salaam Cinema (1995)
- Honarpisheh (1993)
- Images From the Ghajar Dynasty (1993)
- Nassereddin Shah, Actor-e Cinema (1992)
- Shabhaye Zayendeh-Rood (1991)
- Nobat e Asheghi (1990)
- Arousi-ye Khouban (1989)
- Bicycleran (1987)
- Dastforoush (1987)
- Boycott (1985)
- Zangha (1985)
- Do Cheshman Beesu (1984)
- Este'aze (1984)
- Tobeh Nosuh (1983)
- Hesar dar Hesar (1982)
- Marg Deegari (1982)
- 26.Towjeeh (1981)
